Uskrs u posljednjoj katoličkoj obitelji u Bosanskoj Krupi

Iako su jedina katolička obitelj u Bosanskoj Krupi, Aleksići će i ovaj Uskrs dočekati u punoj kući s prijateljima islamske i pravoslavne vjeroispovijesti. U ovom gradiću je, kažu, to oduvijek tako i vrijeme tu ništa nije promijenilo. "Uskrs se ovdje proslavlja kao i tamo gdje ima jako puno katolika. Ovo je grad u kojem se ni ja ni moj muž nismo nikad osjetili nešto drugačije od onih ljudi koji žive u gradu u kojem su većinski katolici. Ljudi u Bosanskoj Krupi prema nama nikad nisu niti jednom gestom pokazali da nas drugačije gledaju zato što mi pripadamo nekoj drugoj religiji. Ovdje smo uvijek rado primljeni i imamo prijatelje s kojima se rado družimo i koji nam dolaze i za Božić i za naš najveći praznik Uskrs", kaže nam Mirjana Aleksić.

Mirjana je u Bosansku Krupu došla iz Bihaća 1977. godine i tu je upoznala muža Petra, koji je šest godina ranije došao iz Banja Luke. Od tada Krupu nisu napuštali, osim u ratnom razdoblju kada je ovaj gradić bio poprište žestokih borbi. Odmah po završetku rata vratili su se iz Bihaća i nastavili raditi poslove koje su obavljali i ranije, Mirjana u Općini Bosanska Krupa, a Petar u apoteci u kojoj je prije pet godina i dočekao mirovinu. Petar ili Pero Apotekar, kako ga Krupljani zovu, kaže da uživa u mirovini u gradu u koji je došao na kratko, a ostao za stalno. Koliko su sugrađani navikli na njega pokazuje i anegdota iz Perinih radnih dana kada se u Krupi umjesto "idem u apoteku" govorilo "idem kod Pere Apotekara". Mnoge od tih sugrađana obitelj Aleksić će i ovog Uskrsa dočekati u svom domu.

"Bog je jedan, samo ga na različite načine slavimo"

"Idemo na svetu misu u Bihać kako bi obavili ono najvažnije, vjersko, a onda kada dođemo kući, dolaze nam i gosti koji se zajedno s nama raduju Uskrsu, šaraju i tucaju jaja, jedu svečana jela. Vole vidjeti tu različitost, a isto tako i mi, kada je Bajram, odlazimo svojim susjedima i prijateljima i jednako se radujemo, jer je dragi Bog jedan, a samo ga na različite načine slavimo. Tako je bilo i prije rata, tako je i danas", opisuje Mirjana kako izgleda proslava Uskrsa u njihovom domu sa sugrađanima muslimanima i pravoslavcima.

Aleksići kažu kako bi zajednički život vjernika različitih vjeroispovijesti u ovom gradu mogao poslužiti za primjer svim drugima. "Odnosi su zaista na jednoj zavidnoj razini i ja bih poželjela da svaki grad i svi ljudi žive u takvoj slozi i miru", riječi su naše sugovornice. U centru Bosanske Krupe, krajiškog gradića na obalama Une, na prostoru od nekoliko stotina kvadratnih metara smještene su džamija, pravoslavna i katolička crkva. Bošnjaci su danas daleko najbrojniji i u ovoj općini ih ima više od 23.000, pravoslavnih vjernika je oko tisuću, a katolika tek četrdesetak, pokazuju podaci posljednjeg popisa stanovništva.

Mirjana i Pero Aleksić sa sinom Kristijanom čine jedinu čisto katoličku obitelj u gradu. "Znamo još nekoliko katolika koji su u miješanim brakovima, to su većinom stariji ljudi koje obilazimo, posjećujemo i družimo se isto kao i prije rata, a tu su još i tri-četiri katoličke obitelji u obližnjoj Bosanskoj Otoci", kaže Mirjana za Deutsche Welle.

Zbog malog broja vjernika u Bosanskoj Krupi, u crkvu Blažene Djevice Marije u središtu grada ne dolazi svećenik. Na mise Aleksići ovih prazničnih dana odlaze svakodnevno u 40-tak kilometara udaljeni Bihać, što im ne pada teško. Kažu da su odgojeni u vjeri i da im ona mnogo znači, te da već četrdeset godina redovito svake nedjelje idu zajedno u crkvu. Tako je bilo i tokom Korizme, četrdesetodnevnog razdoblja Pokore tokom kojeg se kršćani pripremaju za Uskrs, kada su Mirjana i Petar svakog petka odlazili u Bihać na Svetu misu u Župnu crkvu Svetog Ante Padovanskoga.

Posljednja katolička obitelj?

Katolička crkva u Bosanskoj Krupi, srušena u vrijeme rata, obnovljena je 2009. godine, a tri godine kasnije proglašena i zaštićenim nacionalnim spomenikom. Mirjana sada prikuplja novac kako bi crkva dobila i zvono koje košta oko četiri tisuće eura. "To bi dalo dodatnu ljepotu ovome gradu da se točno u podne zajedno oglasi crkveno zvono i glas mujezina s minareta džamije. Bila bi to potvrda da mi možemo živjeti, ne jedni pored drugih, već jedni s drugima", kazala je Mirjana.

Aleksići se nadaju da bi se zvono sa katoličke crkve u Bosanskoj Krupi moglo oglasiti već za idući Uskrs, ali i da neće biti posljednja katolička obitelj u ovom gradu koja će to zvono slušati. "To je nepredvidivo, ali tu je velika sumnja da će biti katoličkih obitelj poslije moje obitelji. Kćer mi je otišla u München, ako i sin ode onda sumnjam da će biti", priča Mirjana i objašnjava kako mladi ljudi odlaze i iz ovog mjesta kao i iz ostatka Krajine, ali istodobno vjeruje da će njen sin Kristijan ostati i zasnovati porodicu u Krupi.

"Sin je specifičan i on zaista voli ovaj grad. Inženjer je informatike, studirao je u Mostaru i vratio se u ovaj grad i njemu bi bilo žao da ode. Kao i iz svih drugih gradova i iz ovog ljudi odlaze, on ostaje prazan, nema mladih, nema sadržaja. Iz tih razloga (Kristijan, op.a) može otići, ali i do sada, da je želio, mogao je otići jer ima dosta predispozicije i zbog svog zvanja i zbog hrvatske putovnice koja je sad prednost, ali, koliko vidim, on se bori da ne ode."

Dvije crkve i džamija u jednom dvorištu, kako Krupljani kažu, dokaz su višestoljetne međuvjerske trpeljivosti i zajedničkog života u gradiću na Uni. Nada Aleksića je da ekonomske migracije neće presjeći niti međusobnog uvažavanja i poštovanja među Krupljanima koje niti rat nije uspio uništiti. Dok su živi, kažu, vjerske praznike će slaviti i radovati se životu zajedno sa svojim sugrađanima drugih vjeroispovijesti. Tako je u domu Aleksića u Bosanskoj Krupi i ove Uskrsne nedjelje, koja za katolike predstavlja dan radosti zbog konačne pobjede Sina Božjeg nad smrću i vječnim prokletstvom.