1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Panorama

Upomoć, moje dijete je narcis!

Julia Vergin
15. siječnja 2022

Uvijek žele biti u centru pažnje i dobiti ono što žele – i deca mogu imati narcisoidne osobine. Što roditelji mogu, a što trebaju napraviti u tom slučaju?

https://p.dw.com/p/45Wsl
Foto: Thomas Trutschel/photothek/imago images

Narcizam nije na dobrom glasu. Odmah pomislimo na egoistične ljude čija vjera u vlastitu grandioznost i nesposobnost prihvaćanja kritike vodi do agresivnog ponašanja čim im se drugi ljudi ne dive onoliko koliko sami smatraju da zaslužuju.

Iz ugla razvojne psihologije narcisoidne faze u razvoju djece ne samo da su normalne, nego su čak i važne za razvoj stabilne psihe. Taj normalan ili zdrav narcizam pomaže „u razvoju perspektiva za budućnost, jača samopouzdanje i vlastite vrijednosti i potiče autarkiju, odnosno sposobnost da se razviju i ostvare vlastiti planovi“, pišu psihijatri Michael Lipp i Anne Karow u članku o narcizmu kod djece i mladih

Iz tog razloga stručnjaci su vrlo oprezni u dijagnostici narcizma kod djece i mladih. Istina je da se počeci poremećaja osobnosti događaju već u ranom djetinjstvu, što se manifestira kasnije tijekom odrastanja. Dijagnoza poremećaja osobnosti se, međutim, često postavlja tek u odraslom dobu.

Kako se narcizam manifestira kod djece?

Dijete s majkom
Početak poremećaja osobnosti se događa već u ranim danima, tvrde stručnjaciFoto: Christin Klose/dpa/picture alliance

Ipak, važno je kod svog djeteta prepoznati pretjerane narcisoidne sklonosti, ne samo zato što je pažnja koju traže ekstremno naporna za roditelje, nastavnike i njihove vršnjake. „Biti narcisoidan ljude ne čini sretnima“, kaže Eddie Brummelman. On je razvojni psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu i istražuje kako se kod djece razvija samopercepcija. Svako tko istražuje narcizam kod djece, ne može „zaobići" Eddieja Brummelmana.

„Narcisi se stalno pitaju „što ljudi o meni misle? Njihov osjećaj vlastite vrednosti znatno varira, jer ovise o divljenju drugih i stalno se moraju predstavljati kao posebni”, kaže Brummelman. Važno je da roditelji shvate da se njihove dijete time stavlja pod veliki stres.

Također, narcizam je direktno povezan s agresivnim ponašanjem, pokazuje analiza Sophie Kjaervik i Breda Bushmana sa Sveučilišta Ohio. Zato je važno u ranoj fazi utvrditi moguće uzroke narcisoidnog ponašanja djeteta. Kao i druge osobine i narcisoidne su, barem dijelom, nasljedne, kaže Eddie Brummelman.

Ali one mogu biti i rezultat određenih odgojnih metoda. Brummelman je 2015. godine napravio istraživanje u kojem je sudjelovalo 565 djece i njihovi roditelji. Razvojni psiholog i njegov tim su ispitali sve ključne teze o podrijetlu narcizma.

Talentiraniji, inteligentniji, narcisoidniji

Roditelji precjenjuju svoju djecu i tako od njih prave narcise. To je jedna teorija. Prema drugoj deca reagiraju narcisoidnim ponašanjem kada ih roditelji omalovažavaju i kada su hladni prema njima. Rezultati Brummelmanove studije idu u prilog prvoj teoriji: kod djece koju roditelji uzdižu do nebesa postoji veća šansa da će razviti narcisoidne osobine.

„Ti roditelji svoje dijete vide kao talentiranije, inteligentnije i sposobnije od druge djece", kaže Brummelman. Shodno tome, visoka su i očekivanja. Brummelman tu vidi i jedan drugi problem: „Ljubav prema vlastitom djetetu se uvjetuje. Ako dijete ne ispuni očekivanja roditelja, mora se bojati da će roditelji biti razočarani ili da će ga se čak stidjeti."

Dijete koje se stalno precjenjuje ili je pod pritiskom da se naročito istakne, prema ocjeni razvojnog psihologa, time dobiva tri poruke: Ja sam bolji od drugih. Važno je da se izdvajam i budem drugačiji od drugih. Neće me cijeniti zbog onoga što stvarno jesam, već samo zbog postignutih rezultata.

Narcisoidna osoba koja se iz toga razvija nema stabilan osjećaj vlastite vrednosti. Naprotiv.

Naravno svi roditelji smatraju da su njihova deca nešto posebno – i to je u redu! „Bezuvjetna toplina i naklonost roditelja važni su za stabilan osjećaj vlastite vrednosti”, kaže Brummelman. Također nema ništa loše ni u pohvalama – ako su one donekle realne.

Postaviti granice i izdržati svađu

Umjesto da stalno uspoređuju rezultate svog djeteta s rezultatima druge djece, roditelji bi trebali prvenstveno voditi računa o razvoju vlastitog djeteta i praviti vremenske usporedbe: Pogledaj što prošle godine nisi mogao, a danas možeš!

Slično misli i Renate Schepker, članica odbora Nemačkog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju, psihosomatiku i psihoterapiju (DGJKP). Ona svakodnevno na klinici radi s djecom i mladima s pretjeranim narcisoidnim ponašanjem. "Roditelji mogu biti ponosni i da taj ponos i izraze kada dijete nešto novo postigne i nauči.”

Problematično postaje kada roditelji od djece imaju očekivanja koja više ne odgovaraju njihovoj razini razvoja i kada nisu u stanju postaviti granice. "Dio dobrog odgoja je i kultura raspravljanja”, kaže Schepker.

„Deca moraju znati da se izbore s tim da i roditelji imaju loš dan, kada im kažu 'Mislim da je tvoje ponašanje danas nepodnošljivo – to možeš bolje!'.” S druge strane deca bi morala imati pravo da to isto kažu roditeljima. „Tako uče da je u redu griješiti i da su, i pored tih grešaka, prihvaćena“, ističe Schepker.

Kada narcisoidno ponašanje stvara probleme u školi ili s prijateljima, zato što djeca vjeruju da društvena pravila i očekivanja možda za druge vrijede, ali ne i za njih, onda terapija može biti od pomoći. „Dio svake terapije za djecu je i savjetovanje za roditelje", kaže Schepker. Tada često postane jasno da je i samim roditeljima nekad potrebna terapijska podrška.

„U sukobima s djecom često se pojavljuju teme iz vlastitog djetinjstva samih roditelja koje nisu obrađene“, objašnjava Renate Schepker. A baš to se, dodaje ona, događa često.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu