Umjetnik proizvođač skandala

Christopha Schlingensiefa nije lako svrstati u neku kategoriju. Moglo bi ga se nazvati akcijskim umjetnikom, on je kazališni i operni redatelj, iako je karijeru počeo filmom. On je politički umjetnik oko kojega se mišljenja razilaze i koji privlači nevjerojatnu pozornost medija. Kamo god ga pozovu, čini se da ne može izostati neki skandal. Ali, ponekad ga upravo zbog toga i pozivaju. Schlingensief je dobio već najveća priznanja koja su za umjetnike moguća. Iinscenirao je, među ostalim, Parsifala na Wagnerovim svečanostima u Bayreuthu, i to s velikim uspjehom.

Skandali mu leže

Christoph Schlingensief zapravo izgleda bezazleno. Izgleda mladoliko, tamna kosa mu je uvijek razbarušena, pa se ne bi reklo da mu je 47 godina. I teško je vjerovati da njegovi nastupi stalno izazivaju skandale: Svoju verziju „Big Brothera“ igrao je s pravim tražiteljima azila, inscenirao je Hamleta s desnim radikalima, beskućnicima koji su strašno zaudarali dopustio je da prenoće u kazalištu. Posjetitelje njegovih inscenacija rado sam pozdravlja.

Schlingensiefove inscenacije često su labirinti u kojima se gledatelj može snaći samo uz pomoć asocijacija. Često koristi citate iz njemačke povijesti, ali i brazilskih vudu-kultova. Često spoznaje gledatelja ponovo dovodi u pitanje. Koristi misaone skokove kod kojih namjerno dovodi gledatelja do granice mogućnosti poimanja. Ili, kako on sam kaže: „To je jedna od glavnih tema, da se više ne sije ciljevito da bi se želo, nego da se neprestano stvaraju paralelne veze. Ne postoji jedan korijen, nego tisuće korjena. Sve je u paralelnim vezama. I onda dolazi sinteza i nastaje nešto.“

O normalnom i stigmatiziranom

Gledatelja Schlingensief stalno konfrontira s vlastitim tabuima. I često pogađa bit društvenih rasprava. Schlingensief je primjerice osnovao stranku koja neuspjeh proklamira kao šansu. Godinama radi s jednom skupinom ljudi niskog rasta i invalida. Jer, po njegovim riječima, „normalan i stigmatiziran nisu osobe nego perspektive“. Tu je spoznaju postavio kao temelj svoga rada. Rado drži uvode u svoje inscenacijske instalacije. I istovremeno zvuči sasvim normalno i ljubazno. Kao prije tri godine, kad je u brandenburškom dvorcu Neuhardenbergu inscenirao „Animatographa“.

Jezik poput okidača

Kod Schlingensiefa se često ne zna, je li nešto promidžbeni trik. Poznat je postao kad su 2000. godine berlinski ljevičari, takozvani „autonomni“, uništili jedan od njegovih prvih filmova jer su ga smatrali nacističkom propagandom. U filmu „Teror 2000“ scena je, naime, prikazivala jednog obješenog židova. Do danas se održala sumnja da je Schlingensief sam pozvao ljevičare i od toga učinio neobičnu umjetničku akciju. Schlingensief je već zahtijevao i ubojstvo Helmuta Kohla, a i inače je lak na jeziku. „Kad se ne bih bavio kazalištem ili filmom, bio bih ili teški alkoholičar ili bih se zaputio s puškom. Ima puno političara koji misle da su neuništivi, da njihova egzistencija ne može biti uništena. Kao što su stalno odgovorni za to da egzistencije drugih bivaju uništene.“

Poigravanje s vlastitom bolešću

Često u njegovim inscenacijama susrećemo likove razapete na križu, a i sam se rado inscenira kao čovjek patnje. Mnoge njegove inscenacije su gotovo otkazane zbog zagonetnih bolesti, o kojima se naveliko pisalo. Ali, to mu se obilo o glavu. Kad je dobio rak na plućima, o tomu su svi izvijestili. Kad mu je u veljači ove godine na operaciji izvađeno jedno plućno krilo, uz pomoć odvjetnika je zatražio zaštitu privatne sfere. Sad je opet promijenio ploču. Svoju bolest je učinio temom najnovije inscenacije. Schlingensief, koji je rođen u Oberhausenu, po prvi put inscenira u Ruhrskom području. Osim toga u „Crkvu straha od stranoga u meni“ ugradio je dnevničke bilješke i sjećanja iz djetinjstva. Ponovo je izazvao medijsku buku i ugradio ju u svoju inscenaciju. Zacijelo nema njemačkog umjetnika koji se tako autentično i tako suludo poigrava samim sobom.