Umjetnik koji je nacističkim pjesmama izazivao pristojne građane

U jednom zajedničkom tekstovnom kolažu tadašnji kompanjoni, slikari Gerhard Richter i Sigmar Polke postavili su temeljno pitanje: «Što je bolje: skupljati umjetnost ili opijati se i trošiti novac na lake žene?» Istodobno su na to pitanje dali i svoj odgovor: «Sve u svoje vrijeme.» Trojica kolekcionara shvatila su ovaj savjet ozbiljno i počeli sakupljati Polkeova djela. Bili su to Frieder Burda, Joseph Froelich i Rainer Speck. Povjesničar umjetnosti Götz Adriani skupio je njihove zbirke u jednu veliku retrospektivnu izložbu, koja je upravo postavljena na dresdenskoj Brühlschen Terrasse.

«Kobase». Jednostavno tako zove se jedna od ranih slika Sigmara Polkea iz 1964, na kojima je on aranžirao jedanaest kobasica. Na jednoj drugoj iz 1969-te godine, bijela ploha presječena je crno obojenim kutom. «Viša bića naređuju: Desni gornji ugao – obojati crno!», piše na preostalom bijelom polju. Najpoznatije su ipak njegove adaptacije starih majstora poput slike «Dürerov zec», na kojoj je poznatu skicu reinterpretirao pomoću gumica i čavla. Ili pak kolaži od platna i velike raster-slike, kojima je ovaj kelnski umjetnik još do nedavno ostao vjeran.

Kameleon među slikarima

Götz Adriani, autor najnovije Polkeove retrospektive, ovako opisuje umjetnikov razvoj: «Nije baš tako jednostavno, jer je on svoje stilske forme mijenjao poput kameleona. Počinje ranim raster-slikama, zatim slijede razmrežene fotografije, koje je radio tijekom 1963. i 64-te u suradnji s Gerhardom Richterom, koji je tada isto stvarao svoje prve slike s fotografijama. Sredinom šezdesetih došle su na red tkanine. Pri tome je kombinirao i u kolaže stavljao sasvim banalne motive tkanina, stolnjake, industrijske tkanine, pa potom preko njih prelazio bojom. Ti banalni motivi postajali su temeljne slike, o kojima je potom slikao, a što čini i danas. S tim tekstilnim kolažima doveo je u vezu slikarstvo. Osamdesetih godina dolaze na red apstraktne slike, mješavine boja, kojima on širom otvara vrata slučajnosti. Na koncu, njegovi kasni radovi, koji su posljednji i na izložbi. To su radovi na podlozi od poliestera, na prozirnoj podlozi, koji sa sobom donose providen strukture, tako da se čini da korespondiraju prednja i stražnja strana platna».

Šokirao malograđane

Sigmar Polke rođen je 1941. u Šleziji, u Oelsu. S obitelji se kasnije preselio u Tirinšku i na kraju u Düsseldorf. Tamo 1959. prvo započinje polaziti tečaj slikanja na staklu. Od 1961-1967. Polke je studirao na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu kod Gerharda Hoemea i Karl Otta Götza. Tamo je upoznao i Gerharda Richtera. S njim i sa još dvojicom umjetnika postavio je 1963. izložbu pod nazivom «Demonstracija za kapitalistički realizam». Ova je izložba ironično-kritički pitanje dovodila prizvode za masovnu upotrebu i svakodneve klišeje.

Od 1960. Sigmar Polke razrađuje sasvim novi slikarski izraz, eksperimetira s različitim materijalima, bojama i oblicima. Uzorci iz povijesti umjetnosti, kao kod već spomenute adaptacije Dürerovog zeca, postaju mu novi materijali za slike. 1972. Polke po prvi put sudjeluje na «Documeti», najvećoj izložbi suvremene umjetnosti na svijetu. 1976, još kao mladom autoru, priređena mu je prva retrospektiva. Pogled unazad na njegov tek destogodišnji umjetnički rad, postao je ključna točka njemačke suvremene umjetnosti. Sam je slikar tijekom izložbe isprovocirao grad Tübingen, u kojem je retropsketiva bila izložena, objašnjava Götz Adriani, koji je postavljao i tadašnju izložbu: «Tübingen je pojam švapskog pieteta, a Polke je tamo stigao sa svojom družinom, odsjeo u jednom kršćanskom svratištu, i gromoglasno puštao nacističke pjesme koje su odjekivale gradom. To je tada bilo dosta nezgodno».

Staro simpatično gunđalo

Do danas je Polke ostao slikar koji izbjegava svečana otvaranja izložbi i ne voli davati intervjue. Na glasu je kao teška osoba. Čak se prema kustosima ili kolekcionarima ne odnosi previše prijateljski. Ulrich Bischoff, direktor Galerije novih majstora u Dresdenu, imao je priliku sredinom devedesetih kupiti jednu sliku za Dresden, te posjetio umjetnika u njegovom atelieru u Kölnu. Imao je sreće. «To je bilo sasvim zgodno, on nije nikakva zloća. On je jedan sasvim ugodan čovjek. Jedino što nema volje za cijeli taj – umjetnički biznis. Ne želi da ga to proguta.»

Na otvorenju njegove najnovije retropsektive Polke je i opet zablistao svojom odsutnošću. Budući da navodno nije bio uključen u izbor svojih slika, povukao se u kut. Njegov status jedne od zvijezda njemačke umjetničke scene, ne impresionira ga previše. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih i Carskog prstena grada Goslara ili Rubensove nagrade grada Siegena, a u inozemstvu jedan je od najtraženijih njemačkih suvremenih umjetnika.