1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Umjetničke instalacije s golim tijelima

Sabine Oelze7. kolovoza 2006

Američki je umjetnik Spencer Tunick prije petnaest godina počeo s instalacijama za koje koristi gole ljude. Od tada su tisuće i tisuće ljudi bili spremni razodjenuti se kako bi mu pozirali na ulicama, trgovima, kolodvorima ili robnim kućama.

https://p.dw.com/p/9Zh3
Tunickova instalacija u Düsseldorfu (6. kolovoza 2006.)
Tunickova instalacija u Düsseldorfu (6. kolovoza 2006.)Foto: picture-alliance/dpa

Zbog kršenja tabua o golotinji Tunick je u Sjedinjenim Državama već pet puta bio iza rešetaka. Sudionici njegovih "golih" instalacija rade to dragovoljno i bez novčane naknade - u najboljem slučaju dobivaju fotografiju instalacije u kojoj su sudjelovali s potpisom umjetnika. Ovaj američki umjetnik jučer je prvi puta svoju akciju upriličio u Njemačkoj, na poziv düsseldorfskog muzeja Kunstpalast u okviru izložbe Quadrienale 06.

Doživljavaju kolektivnu inicijaciju

Ne bi se moglo reći da je Spencer Tunick razmazio dragovoljne gole sudionike njegovih instalacija: ponekad ih snima na kiši, ponekad mu poziraju na temperaturama ispod ništice, ili ih pak okuplja usred pustinje u Nevadi. Bez obzira na to, ovi su happeninzi s golim ljudima dobili su pravi kultni status. "Mislim da se tu radi o kolektivnom doživljaju inicijacije. Pretapanje u masi pomaže u prevladavanju straha od pokazivanja golotinje pred nepoznatim ljudima. Ovaj fizički doživljaj svlačenja u nazočnosti velikog broja ljudi popratna je pojava na koju nisam računao u svojoj umjetnosti. Ali čini se da je za sudionike taj snažan tjelesni doživljaj vrlo lijep," kaže Tunick.

Tijela postaju ornamenti

Tunick snima gole ljude u ranim jutarnjim satima kako bi izbjegao prisustvo voajera. U trenutku kada ih snima oni moraju biti potpuno mirni. Zabranjen je kontakt pogledom ili razgovor. Za kolektivni striptease u Düsseldorfu ovaj je umjetnik zamislio nešto posebno: "U mojoj petnaestogodišnjoj karijeri po prvi mi se puta događa da uz pomoć nekog muzeja gradim podij na koji postavljam ljude. Za mene predstavlja novi intelektualni izazov raditi s nečim što prije toga nije postojalo, s nečim što se umeće u neku sredinu i na što mogu postaviti sudionike instalacije."
Spencer Tunick u svojim umjetničkim radovima znade ne samo kako mobilizirati ljude, već i kako ih postaviti da djeluju poput neke vrsti ornamenta. Pri tome ga ne zanima toliko erotska strana golotinje, već golotinja kao izvor stida ili neugode. Ali, i kao izvor nasilja i zlorabljenja.

Otvara nove perspektive

Na fotografijama velikih dimenzija javlja se individualnost svakog tijela. To je osobito dojmljivo na fotografiji na kojoj su gola tijela položena jedno preko drugog u jednoj jami u šumi. Ta slika odmah u asocira na masovne grobince ili priziva u sjećanje slike iz Auschwitza. No, Tunickove su slike ponekad i prave himne u čast mjesta na kojima su snimljene. Na glavnom njujorškom željezčničkom kolodvoru goli ljudi čuče u ogromnom kolodovorskom predvorju. Snimke golih leđa to mjesto tranzita pretvaraju u postomoderno kultno mjesto, a goli ljudi podsjećaju na članove neke sekte koja se okupila na svom okultnom sastanku.
"Ja nisam umjetnik performansa niti bih ta događanja označio kako performanse zato što za njih nisu nužno potrebni gledatelji. Tu se, po mom shvaćanju, radi o živoj instalaciji – ja instaliram tijela, a sve to dokumentiram fotografijama ili video snimkama. Ako se uopće može govoriti o performansu, onda su sudionici po prvi puta u svom životu na nekoliko sati i umjetnici performansa."
Slično kao što Christo i Jeanne Claude omataju krajolike i zgrade i u kontrastu s novim materijalima ostvaruju nova razine značenja, tako Tunick razodjevanjem ljudi otvara nove perspektive. Bez obzira što neke fotografije djeluju plakativno i patetično, njemu ipak polazi za rukom stvaranje neobične perspektive viđenja sredine u kojoj živimo.