Umjesto Nobelove nagrade – batine i razapeće

Ono što je Hans-Dietrich Genscher za Hrvate, to je za Nijemce Eduard Ševarnadze. Kao što se šefa diplomacije u kabinetu bivšega kancelara Helmuta Kohla i dan danas visoko štuje u «Lijepoj našoj» zbog doprinosa njezinu osamostaljenju i međunarodnom priznanju, tako i nekadašnji ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza iz ere Mihaila Gorbačova uživa golemu popularnost u Njemačkoj, čijem je ponovnom ujedinjenju bio u najmanju ruku kum, ako ne i jedan od očeva. Sjećanja na doba «Perestrojke», službovanja u Moskvi i sloma komunizma u Europi 79-godišnji je Gruzijac, kasnije i dugogodišnji predsjednik te kavakse republike, objavio u knjizi pod naslovom «Kada se poderao Željezni zastor», što je ovih dana predstavljena u Berlinu.

Iz povijesnih previranja niklo prijateljstvo

Da o knjizi govori, Eduard Ševarnadze je zamolio njemačkog kolegu Hans-Dietricha Genschera. Dvojicu bivših šefova diplomacije još iz onog sudbonosnog vremena krajem 90-ih godina prošloga stoljeća vezuje duboko i iskreno prijateljstvo – svojevrsna osobna kruna na sretni ishod tadašnjih povijesnih previranja. «Tko bi bio i pomislio, kada sam 1974. postao ministar vanjskih poslova, da ću jednoga dana jednog sovjetskog kolegu po dužnosti zvati ‹dragim prijateljem› i oslovljavati ga imenom. Već i to jasno ukazuje na dramatične promjene prošlih godina i desetljeća», rekao je Genscher.

A te su promjene počele još sredinom 80-ih godina, kada je novi glavni tajnik Komunistčke partije SSSR-a Mihail Gorbačov otpustio tvrdolinijaša Andreja Gromika s dužnosti šefa diplomacije, koji je na tom položaju proveo gotovo puna tri desetljeća, i za novim ministrom vanjskih poslova posegnuo duboko u gruzijsku provinciju. Prelaskom Ševarnadzea iz Tbilisija u Moskvu nastupa era takozvane «nove moralne vanjske politike» i dijaloga sa Zapadom, koja će kasnije uroditi povlačenjem sovjetskih postrojba iz Afganistana i ujedinjenjem Njemačke – zasluge koje Ševarnadze skromno najviše pripisuje samom Gorbačovu: «On je bio glavni tajnik Komunističke partije, on je vodio glavnu riječ, on je ‹žario i palio› Sovjetskim Savezom, a ja sam mogao dati samo mali doprinos.»

Bespoštedni obračun s Mihailom Gorbačovim

U memoarima, međutim, Ševarnadze ne štedi na kritici sovjetskog vođe. Gorbačova optužuje da ga je htio politički dotući, jer ga je uznemiravala rastuća omiljenost i autoritet ministra vanjskih poslova. No, najviše mu predbacuje što ga nije uzeo pod zaštitu i što nije stao u njegovu obranu, kada je bio napadan zato što se sovjetska armija iz Njemačke povukla navodno bez ikakva obeštećenja, premda je Berlin za zbrinjavanje vojnika platio 15 milijardi maraka – novac za koji nitko ne zna gdje je završio, odnosno kada su ga okorijeli komunisti čak dva puta prozivali i htjeli izvesti pred sud zbog tobožnje veleizdaje.

Piše da je dobio batine za sve što nije išlo kako je to Moskva htjela, te gorko zaključuje: Za istu stvar za koju je Gorbačov 1990. dobio Nobelovu nagradu za mir njega su kod kuće «razapinjali na križ». Za svoju ostavku nakon samo pet i pol godina na čelu sovjetske diplomacije krajem 1990. kaže da je bila izraz prosvjeda zbog nadolazeće diktature. Gorbačovu ne samo da ni dan danas ne vjeruje kako nije znao da se sprema državni udar, nego ga čak optužuje za suradnju s pučistima. U knjizi se u tom kontekstu pojavljuje i riječ «veleizdaja».

Što Staljin rastavi, to Ševarnadze opet sastavi

No, središnji dio knjige zauzimaju sjećanja na zbivanja oko njemačkog ujedinjenja. «Napisao sam, a i kažem da narod Sovjetskog Saveza – barem na početku – nije bio za ponovno ujedinjenje Njemačke.» Osobno je, veli Ševarnadze, u tome uvijek vidio «životnu zadaću», već i zbog same činjenice što je jedan drugi Gruzijac – Josip Visarionovič Džugašvili Staljin – skrivio podjelu Njemačke. U spomen doziva i govor u Bonnu iz svibnja 1990. kojim je ujedinjenje u zadnjem trenutku trebalo biti spriječeno.

Zapad je bio zaprepašten njegovim zahtjevom za sklapanjem mirovnog ugovora između Njemačke i SSSR-a, što bi ujedinjenoj zemlji dugi niz godina bilo oduzelo dio suvereniteta. Genscheru je već tada bilo jasno da je Ševarnadze morao zadovoljiti «jastrebove» u vlastitim redovima kako bi se živ mogao vratiti kući: «Knjiga tumači što se krilo iza tog nastupa u Bonnu, koje su sile djelovale, kakvom je pritisku bio izložen, kako su stare snage još jednom pokušale preuzeti kormilo – iz njihova kuta gledanja vjerojatno u posljednjoj minuti.»

Željezni zastor poderan ljudskošću

Evociranje susreta dvojice političara krajem rujna 1989. na rubu Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, u trenucima dok tisuće izbjeglica iz DDR-a u dvorištu veleposlanstva u Pragu zahtijevaju otvaranje granica i vizu za slobodni put na Zapad, Genscheru je povod za skicu o Ševarnadzeovu karakteru, za koju potvrde nalazi u cijeloj knjizi: «Došao sam k njemu i opisao mu sve nepodnošljiviju situaciju. A onda je uslijedilo pitanje koje o njemu govori više nego sva poglavlja biografije. Pitanje je bilo vrlo jednostavno, a glasilo je: ‹Ima li među njima djece?› ‹Na stotine›, odgovorio sam. A onda je rekao: ‹Pomoći ću vam.› Otprilike u isto vrijeme, dva dana kasnije, sam s balkona praškog veleposlanstva mogao odaslati spasonosnu poruku.»

U svezi s novom politikom, a naročito glede njemačkog ujedinjenja, Ševarnadze odlučujuću ulogu – s golemim poštovanjem i dozom humora – pripisuje kolegi i zajedničkom prijatelju, bivšem američkom državnom tajniku Jamesu Bakeru: «Sjećam se kako je tijekom konferencije posvećene načelima ponovnog njemačkog ujedinjenja došao k meni i iznenada me upitao: ‹Što misliš, zar nije došlo vrijeme za ujedinjenje Njemačke?› Znao sam, naravno, da je to bila Genscherova ideja pa sam ga upitao: ‹Da, dobro, ali što će Genscher na to reći?› No, Baker nije odmah shvatio vic. Rekao je: ‹Genscher je suglasan.›»

Brojna pitanja ostala bez odgovora

Za kraj knjige Ševarnadze je sročio «Pismo nadolazećim generacijama» – pogled u budućnost. Ukazuje na opasnost od ruskog imperijalizma, ali i sigurnosne politike SAD-a: «Budu li američke obrambene rakete doista razmještene u istočnoj Europi, izbit će ono čijem smo prevladavanju posvetili gotovo polovinu našeg života – Hladni rat. Želim svima nama, cijelom svijetu da do toga ne dođe.»

Međunarodnu zajednicu poziva na bojkot Zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. godine, dok Amerikancima predviđa neuspjeh misije u Iraku i Afganistanu. Knjiga ne prešućuje ni boli niti osobna razočaranja autora na kojeg je kasnije, nakon što je izabran za predsjednika Gruzije, tri puta pokušan atentat. Ali zašto je kao šef države zakazao, je li doista nastojao krivotvoriti rezultate izbora prije četiri godine, te kako je moglo doći do toga da je morao pobjeći iz zemlje i u Njemačkoj zatražiti politički azil – na ta i slična pitanja čitatelj će u knjizi Ševarnadzeovih sjećanja uzalud tragati za odgovorima.