UDBA je preživljavala izmišljajući neprijatelje

Jedan od onih kojima je Udba odredila život je Anđelko Mijatović, povjesničar i savjetnik za kulturu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. U razgovoru za Deutsche Welle on se prisjetio kako su njegovi problemi počeli sasvim banalno 1961. godine, kada se prijatelju, za kojeg nije ni slutio da je dio mreže, požalio kako ne može naći posao zato što nije bio član tadašnjeg KP-a. Kao kritičar državnog uređenja, a uz to i kao vjernik koji redovno posjećuje crkvu, Mijatović se našao na listi "sumnjivih". Unatoč idiličnoj fasadi, tadašnje jugoslavensko društvo je bilo daleko od zdravog, kaže Mijatović. Značajan dio građana prisluškivao je svoje susjede, prijatelje i kolege. Činili su to iz odanosti KP-u ili su bili ucijenjeni. „Praćenje ne primjećujete. Udba bi uvijek našla načina da vas uhodi. Jednom je to bio prijatelj, drugi puta kolega s posla, ili čak djevojka…“

I Mijatović je, kaže, bio okružen špijunima. Među njima je, pokazat će se kasnije, bio i ravnatelj njegove škole, ali i prijatelj za kojega se ispostavilo da je završio Školu unutrašnjih poslova u Srijemskoj Kamenici, iako je imao svjedodžbu Ekonomske škole u Zrenjaninu. Upravo je on bio provokator koji je Udbi priskrbio tako potrebe dokaze. „Radio je od 1959. godine pod kodnim imenom Javor. Iz inozemstva mi je poslao sedam letaka koje sam po uputi proslijedio. Na lecima su bile parole protiv beogradskog režima. Molio sam ga da to više ne radi, ali nakon mjesec dana sam bio uhićen.“

Presudom Vrhovnog suda 1964. godine je zbog dijeljenja letaka upućen na 1,5 godina u zatvor Stara Gradiška kojeg će pamtiti po teškom fizičkom radu u kažnjeničkoj radnoj jedinici. Nova je istraga protiv Mijatovića pokrenuta tri mjeseca prije predviđenog izlaska iz zatvora, a obilježilo ju je trotjedno premlaćivanje. Naime, 1965. godine se obilježavala 20. obljetnica ulaska partizana u Zagreb. Kako su njegovi znanci prigodno dijelili letke protiv komunističkog režima, bilo je to dovoljno za 9 mjeseci i 20 dana u samici. Novom mu je presudom, zbog nedopuštene literature i kritike tadašnje vlasti, zatvor produljen na 3 godine i 4 mjeseca. Na slobodu je izašao u rujnu 1967. godine.

Lašćinski slučaj

Život magistra ekonomije i poduzetnika Marka Grubišića promijenio se stubokom krajem 1982. godine. Tada je bio apsolvent Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Vlast je, priča za DW, situaciju velikih nestašica osnovnih potrepština i buđenje nacionalnog zanosa na sportskim terenima kontrolirala režiranim slučajevima hrvatskog nacionalizma. Grubišić je, kaže, bio dobar materijal za to, budući je išao u crkvu i izjašnjavao se kao Hrvat.

Povod njegovom slučaju je bila izborna konferencija u studentskom domu na Lašćini u kojem Grubišić i kolege nisu htjeli prihvatiti kandidate za Samoupravljačku skupštinu koje je delegirao Savez komunista, već su predložili svoje kandidate koji nisu bili članovi Partije. „Neposredno iza toga se slavio rođendan, koji je bio kao i stotine drugih rođendana na kojima su se pjevale pjesme Marjane, Marjane i Vilo Velebita što je vlastima poslužilo za prikazivanje nacionalizma“, kaže Grubišić.

Bilo je to dovoljno da 11. studenog 1982 u 4:30 specijalci s psima i 30 vozila opkole studentski dom. „Odveli su tridesetak studenata. Većinu su ih pustili nakon 24 sata. Mene su zadržali deset dana nakon čega sam prekršajno prijavljen zbog navodnog neprijavljenog boravka u domu. Ponovno sam priveden 16. prosinca, a istraga je trajala 4 mjeseca. Fizički su me zlostavljali, prislanjali mi pištolj na čelo, vezali me za radijator, konstantno sam ispitivan i stavljan na detektor laži. Pokušali su me teretiti da sam povezan s emigracijom i da sam stavio bombu u Namu“, prisjeća se danas uspješan poslovni čovjek i zastupnik jedne njemačke tvrtke u Hrvatskoj.

Zbog Zrinskog osuđen na Zrinjevcu

Kroz medije je kreiran „slučaj Lašćina“, a Grubišić je osuđen na četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. „Osudio me je sud na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a u optužnici mi je pisalo da sam pjevao pjesmu o Zrinskim i Frankopanima.“ Koliko su bile efikasne Udbine metode, Grubišić ilustrira činjenicom da je do 90-ih godina nacionalno djelovanje bilo potpuno eliminirano iz studentske populacije.

U Lepoglavi je proveo 2 i pol godine. Pustili su ga nekoliko dana prije 27. rođendana kako ne bi izbjegao služenje jugoslavenske vojske. „Možete misliti kako je bilo jednom političkom zatvoreniku, hrvatskom nacionalistu, koji je pod prisilom služio vojsku u Prokuplju 30 kilometara od srbijanskog Niša. Kada sam izišao do 1990. godine nisam dobio putovnicu pod izlikom da sam opasan, iako sam ju 6 puta tražio.“

Proizvodnja „neprijatelja“ i likvidacije

„Udba je proizvodila neprijatelje kako bi opravdala svoje postojanje“, kaže Anđelko Mijatović. Iako mu je po izlasku iz zatvora 1985. omogućen završetak studija, praćen je sve do kraja 1989. godine. Do tada je nekoliko puta bio privođen. Tako je primjerice pritvoren u prosincu 1975. godine pod sumnjom da je postavio minu pod trafo-stanicu u središtu Zagreba. „Na Staru godinu su nas ošišali. Pustili su nas na Novu godinu kući, da bi nas 3. siječnja opet zatvorili. Nas trojicu, Vicu Vukojevića, Ivana Gabelicu i mene su stavili pod istragu.“ Pušteni su 28. siječnja, a nekoliko mjeseci kasnije su odbačene optužbe za osnivanje terorističke jedinice i povezivanje s emigracijom preko pravnika Joze Lukača koji je i sam četiri i pol godine bio zatvoren u Staroj Gradiški. Njega je pak Udba 1987. godine likvidirala u Medulićevoj ulici u Zagrebu, tvrdi Mijatović.

Kako dobar posao nije mogao naći, pretovarivao je ugljen, a radio je i u skladištu Mladosti. „Nije mi ništa bilo ispod časti. Bilo mi je važno preživjeti, iako sam već tada imao objavljene četiri knjige, a završio sam i postdiplomski studij“, prisjeća se mučnog preživljanja pod Udbinom prismotrom Mijatović.

I Marko Grubišić je nakon zatvora privođen nekoliko puta. Prisjeća se 1989. godine kada su mu opkolili kuću u Sinju u kojoj je živio sa trudnom suprugom. „Optužili su me za postavljanje bombe pod spomenik palim borcima u Hrvacama. Srećom, imao sam alibi i u to vrijeme sam bio u Zagrebu“.

Tuđmanov grijeh

Iako oba naša sugovornika dijele sličnu sudbinu, njihovo stajalište o izručenju udbaša Josipa Perkovića Njemačkoj nije isto. Mijatović tako kaže da bi najradije da ga ne pitamo o tom slučaju. Dodaje, nije siguran da bi ga izručio, budući je upravo Perković na poziv predsjednika Franje Tuđmana pridonio borbi Hrvatske za samostalnost.

No Grubišić ne vjeruje u pokajanje bivših Udbaša. Tvrdi da je Udba radila do same propasti Jugoslavije te da su njeni zaposlenici tek tada prihvatili hrvatsku državu. Kaže, udbaši su danas interesno uvezani i odlično pozicionirani u gospodarstvu. „Od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 ih je prešlo u hrvatske službe“, iznosi podatak Grubišić. Zbog toga ne dvoji o potrebi lustracije, kao ni o izručenju dužnosnika Udbe Perkovića Njemačkoj, bez obzira na njegove zasluge u ratu za hrvatsku samostalnost.

„Odgovorno tvrdim da bi Hrvatska država nastala i bez njihovih usluga. Njihovu profesionalnost smo pretpostavili moralu. Ništa dobro na nemoralnom temelju ne može nastati“, zaključuje Grubišić koji velikom Tuđmanovom greškom smatra što je uzeo Josipa Perkovića i „njemu slične“ u službu.