U Zagrebu živim, al' srce je u Posavini

Sedam je sati uvečer, dvorana zagrebačke mjesne zajednice Vrapče puni se svijetom. Dolaze i mladi i stari. Nešto kasnije iz jednog ugla podrumske prostorije počinje odjekivati šargija. Okupljeni se dižu sa stolova, hvataju se u kolo, cupkaju i poskakuju u ritmu glazbe. Posavskom narodnom pjesmom trude se nadglasati šargiju, šargija njih i tako sve dok ih ne oblije znoj. Kažu mi: dobro došao na posavsko prelo!

Stariji su se rodili i živjeli u Posavini, oni najmlađi o Posavini su tek slušali. Rat ih je istrgnuo iz zavičaja, ali trude se ne zaboraviti gdje su im korijeni. Povezala ih je udruga „Izvorni običaji“ gdje svakog petka iznova slažu mozaik polupanih života. Novi dom pronašli su u Zagrebu ili okolici. Ponekad otputuju negdje. Obuku šarene posavske narodne nošnje, zaplešu i zapjevaju pred drugima. Htjeli bi i češće, ali put treba platiti, negdje spavati, nešto i pojesti.

Uvijek se plače i uvijek je teško

Anica Čosić rodom je iz iz sela Gradine gdje se udala, radila i živjela gotovo pet desetljeća. Zajedno sa suprugom podizala je i djecu i kuću. Djeca su rasla i završavala škole ali rat je grubo prekinuo ugodan život ove obitelji. S četvero djece 1992. godine Anica dolazi u Zagreb, drugih četvero je tih olovnih godina ostalo na ratištu, jedan joj se sin nikada nije vratio. Iako su se djeca u međuvremenu poženila i udala, a Anica dobila unuke, rodni kraj ne može zaboraviti. „Živim ovdje, al' moje je srce u Posavini. 49 godina je otkad sam se udala i došla na to brdo. Što da vam kažem. Volim svoje mjesto i odlazim u naš kraj. Uvijek se plače i uvijek je teško.“

Život u velikom gradu isprva nije bio lagan, ali o svojim novim sugrađanima može reći samo ono najbolje. Pružili su joj ruku kad joj je najviše trebala. „Došla sam bez igdje ičega. Za pet dana zaposlila sam se pekari kod jednog Dervenčanina. Primili su me kao svoje najbliže.“ U pekari je radila sljedećih trinaest i pol godina. Kako kaže, brzo se snašla.

Sve što je prije rata kućila toliko je nestalo u ratu, u vatri i pljački, a u selo koje je nekoć bio njen svijet vraća se posljednjih 10 godina. Prvi susret sa napuštenim domom nikada neće zaboraviti. "Kao da tu nikad nitko nije živio. To je bila šuma, trnje, porušeno, zapaljeno, odnešeno. Nemaš nigdje ništa.“

Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji

U međuvremenu je očistila i uredila, u vrtu posadila krumpir i grah, ali kuće još nema. Još uvijek čeka obnovu porušenog doma. „Kad je prvi put iz moje zemlje nakon toliko godina niklo, što dam vam kažem, da sam sve to suzama poljevala i kopala, ali to su bile suze radosnice jer sam dočekala da opet nešto niče i raste.“

Osim uništenog doma, Anicu boli još nešto. „Kad smo prelazili iz Slavonskog Broda u Bosanski pisalo ćirilicom „Srpski Brod“. Nije bilo lako kad vidiš taj natpis, al ne dira me nitko, ni ja nikoga. Kaže Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji:

„Nemam s nikim ništa. Brat mi se vratio, ima još naših ljudi tamo. Je rijetko, al' ima da su se vratili. Pitali su me kad idem, kad gore ostanem spavati, dal' se bojim. Čega se imam bojati? Nisam nikom ni ukrala ni otela ni ubila nikoga.“

Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase

„Uz sve napore, muke i jad najviše mi nedostaje moje selo, moja općina, moji ljudi. Utjehu si nalazim dolazeći svaki tjedan na prela iz Samobora u Zagreb.“, priča Jure Ilić, rodom iz Johovca, sela koje se smjestilo između Doboja i Dervente. S roditeljima je 1992. godine spas potražio u Samoboru. Dva su mu brata ostala na ratištu. Rat je prošao, a Jure ostao u Samoboru. Ondje se oženio i dobio troje djece, ali podići novi život u nepoznatoj sredini nije bilo lako. Sa stigmom okoline i pogledima ispod oka isprva se teško nosio:

„Uvijek si bio Bosanac, doduše nekad samo u šali. Uvijek sam si uzimao srcu zašto nisam Jure, Jurica, prijatelj? U par slučajeva došlo mi je da odem u stranu i zaplačem.“

Kako su godine prolazile postajalo je lakše, vrijeme je pokrpalo rane, a nova sredina prihvatila nove ljude. „Samobor je specifičan grad. Ali kad se Samoborci uvjere kakav si čovjek, ne može vam nedostajati ni dlaka s glave.“ Jure priča da je okolina s vremenom prihvatili Posavce, ljude veseljake velikog srca i dobre duše, jer kako kaže ona posavska poslovica: Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase.

Rak je bila Posavina

Jure se dobro snašao, ali njegovi roditelji nisu. „Gledaš s trećeg brda kako tvoja kuća gori. Moji roditelji nisu umrli od bolesti od nego jada i tuge. Čaća je imao 67 godine, majka 64 kad su umrli. To nije bila bolest, to nije mogao biti rak. Rak je bila Posavina.“

Iako je u Samoboru pronašao drugi dom, pita zeljanica ipak mu je još uvijek draža od samoborskih kremšnita. O povratku razmišlja, ali kaže još nije vrijeme. Treba podići djecu, osigurati im budućnost. Uvjeren je da će se kad tad vratiti u Posavinu, u selo Johovac jer reći će „ono dole ne vrijedi ostaviti.“

Kad naš folklor ide u Bosnu, meni to vrijedi terapije. Dole mi ne treba ni jela ni pila, samo onog čistog zraka kojeg smo izgubili.“

Baš kao i Anicu s početka priče, boli ga nepravda koju vidi u Bosni i Hercegovini. „Kad sam išao dole bilo je ružno od Bosanskog Broda napisati Srpski Brod. Od mog sela Johovca napisati Jovanovac. To je čista izmišljotina i otimačina.“

Sve imamo, ali u duši smo prazni

Pera Karamatić, rodom iz sela Komarice, sad živi kod sina u Brdovcu, nedaleko od Zagreba. „Kod sina sve imamo, ali u duši smo prazni. Sin još nije otišao na rodno mjesto jer ne zna kako će se osjećati, hoće li to moć' podnijeti.“

U selo ide redovito, išla bi i češće da ima struju, ali oni tamo traže previše. Dok se ne vrati ondje odakle su je otjerali, Pera rado dušu voli napojiti na sijelima i prelima sa svojim Posavcima. Kaže, starost bi voljela provesti u Posavini, djeca joj također.

Autor: Goran Prokopec

Odg.ured: Željka Telišman