U ruskim garažama ima svega - osim automobila

Živjeli! Majstor nam radije neće reći svoje ime, ali svoju prvu votku već pije u rano poslijepodne. Jer treba podmazati i dušu i tijelo, baš kao što treba vlažiti kamen koji obrađuje. On proizvodi figurice od prirodnog kamena. Suveniri, pravi ručni rad. Vrijedan ručni rad. I naravno, ilegalno. "Za važne mušterije koji i plaćaju", kaže nam ovaj kamenoklesar.

Njegovo carstvo je tri metra široko i šest metara dugačko, standardne dimenzije garaže kakve su se gradile pred novogradnjama u Sovjetskom Savezu. Ali ovaj majstor ne treba garažu jer ionako nema automobil, baš kao što ga nemaju i mnogi koji su u susjednim garažama.

Susrećemo ovog majstora u gradu Naberežnije Čelni u ruskoj federalnoj republici Tatarstanu. Barem polovica radno sposobnog stanovništva ovoga grada s pola milijuna stanovnika se susreće među preko 2.000 garaža smještenih nedaleko od središta grada. Prije svega muška polovica je tu stvorila garažnu zadrugu "Grenada" i tamo vlada kapitalizam u njegovoj najdivljijoj formi pod parolom: "što ja radim iza svojih vrata, to se države ništa ne tiče."

Sve bez buke - i računa

Njegov susjed - i on želi za svaki slučaj da ga zovemo samo Valerij - nam objašnjava: "Ja sam prijavljen kao obrtnik i legalno radim." On je zakupio dvije garaže i ima jednog pomoćnika koji upravo popravlja jednu staru sovjetsku krntiju. Teoretski, on je prijavljen i plaća namete, ali samo na djelić onoga čime se bavi.

Jer Valerij je svestran: u podrumu ispod garaže je tapetarska radionica. Već tamo nitko ne pita za račun i plaća se samo u gotovini. A posla ima: "Mušterije mi dolaze jer žele sve jednostavno. Bez puno buke. I zato jer nitko ne može ispuniti njihove želje kao ja, barem ne po cijeni koju ja tražim."

To je temeljna filozofija ovih "garažnika", baš kao i njihovih mušterija. Nitko ne želi mnogo buke, pogotovo ne ako će to značiti da će morati platiti više. Tako i među tim garažama vlada živost, makar u jedva nekoj od njih smrdi po benzinu i zauzeta je parkiranim automobilom. Vlada osnovni zakon ponude i potražnje i svatko zna gdje što može naći. Jedina reklama je ono što se čuje među susjedima i poznanicima, a Valerij je zadovoljan: "Ništa mi drugo ne treba. Čak i kad jednog dana postanem stari prdonja koji još jedva može izrađivati nekakve papuče, naći će se netko tko će i njih željeti kupiti. Ili će mi za njih dati bocu mlijeka. Da bih preživio."

Od krojača do zubara

Oko trideset milijuna stanovnika Rusije djelomice ili isključivo zarađuju za svoj život takvim radom u garažama. Tamo se može naći svako zaposlenje, ne samo automehaničar, krojač ili soboslikar. Ima i dizajnera namještaja, zubara, ugađača klavira, ima čak i odvjetnika koji svoj ured imaju u garaži. A garaža ne mora biti ni neugodna, mnoge imaju i centralno grijanje.

Sve to se odvija daleko od očiju države, prije svega poreznika. Jer ti "garažniki" ni ne pomišljaju svoju zaradu dijeliti s državom: "Zašto bih plaćao?" - pita nas još jedan majstor, njega možemo zvati Boris. Kaže nam da je trideset godina crnčio u velikoj ruskoj tvornici automobila Kamaz, najvećem poslodavcu u Naberežnijem Čelnim i to "za sićušnu plaću koja se jedino može nazvati simboličnom. Onda sam napustio posao i od onda sam tu vlastiti šef. Naravno, ne službeno jer mi se gadi svaki susret sa službenicima. Svi su oni korumpirani i samo žele da ih se potplaćuje. S tim ne želim imati ništa."

Jer čak i ako neki od tih "garažnika" i želi postati pošten i prijaviti svoju djelatnost, tek onda se mora upustiti u borbu s nepreglednom džunglom ruske birokracije. Čak je i ruski predsjednik Putin priznao da zakonski propisi guše svako poduzetništvo i naložio svojim, kako se sam izrazio, "pravničkim idiotima" da pojednostave zakonske propise.

"Neka najprije Putinovi ljudi plaćaju porez..."

Na čelu garažne zadruge Grenada je Ekaterina Ermakova, jedna od rijetkih žena među njima koju zadrugari vole zvati i Katarina Velika. Ona sažima problem: "Ovdje dolazi svatko sa svojim vlastitim problemima. Jer ovo ovdje je svijet za sebe s vlastitim zakonima. Čak i ako netko odjednom želi postati pošten i prijaviti djelatnost, morao bi toliko mnogo više plaćati zakup garaže, toliko mnogo više poreza, proći toliko mnogo ispita o poštivanju toliko mnogo propisa, od onih o zaštiti okoliša pa do onih o zaštiti protiv požara, dakle toliko mnogo više nevolja i poteškoća da njegov zanat to ne bi preživio. Zato su ovdje svi tiho", kaže nam šefica. Dakle tiho i jednostavno. Bez mnogo buke.

Katarina Velika isto tako ne vjeruje da će Putin ikad htjeti - i moći provesti neke zakone koji bi olakšali poduzetništvo, makar je očito da država tako ostaje bez milijarde rubalja. "Neka Putin prvo prisili svoje ljude i službenike da plaćaju porez na ono što ubiru. Kad bi oni plaćali porez, onda bi i svi moji dečki ovdje radili legalno."

Sve u svemu, to je stari ruski i socijalistički začarani krug: građani ne vjeruju svojoj državi i varaju je gdje stignu jer bi, uvjereni su, inače država njih varala i pljačkala do kostiju. A kako da Rusi odjednom počnu vjerovati svojoj državi da će raditi i trošiti novac u korist samih građana - do sad se nije pojavio nikakav recept.