U Europskoj uniji nema ratne odštete | Panorama | DW | 04.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

U Europskoj uniji nema ratne odštete

Grci i Poljaci traže da im Njemačka plati odštetu za uništavanja u Drugom svjetskom ratu. Odštete ne dolaze u obzir, između ostalog i zato što je EU zajednica žrtava i počinitelja zločina, smatra Norbert Mappes-Niediek.

Koliko god bio pogrešan zahtjeva Poljske za ratnom odštetom, nije dovoljno samo da se on tek tako odbaci. Njemačka bi trebala platiti odštetu za uništavanje i masovno ubijanje u Drugom svjetskom ratu. To je zahtjev koji iz Varšave stiže – u neredovitim razmacima – od kraja komunističke ere. No, otkako je u toj susjednoj zemlji na vlasti desna stranka „Pravo i pravda", on stiže – sve češće.

Berlin odbija raspravu i to uvijek s istim argumentima. Pitanje reparacije je politički i pravno zaključeno, rekao je Frank-Walter Steinmeier dok je još bio ministar vanjskih poslova. Pravno je pitanje možda riješeno; politički – definitivno nije. To je pokazao i najnoviji zahtjev poljskog predsjednika Andrzeja Dude.

U svakoj Njemačkoj analizi se spominje da desnokonzervativna vlada koristi pitanje reparacije za poticanje protunjemačkih osjećaja, kako bi odvratila pozornost s optužbe da svojom takozvanom reformom pravosuđa krši europska načela. Taj argument je točan, ali ne dotiče bit problema.

I u Poljskoj i u Njemačkoj se u istoj mjeri osuđuju užasi i zločini Drugog svjetskog rata, ali se ugrađuju u različite obrasce razmišljanja. U Njemačkoj je, baš kao i kod njezinih zapadnih ratnih neprijatelja, neposredno poslije rata još bilo uobičajeno nacionalno tumačenje, ali je ono odavno ustupilo mjesto političkom gledištu. Kada se govori o nacistima i holokaustu, nitko više ne ukazuje na njemački nacionalni karakter, a samo mali broj ljudi traži korijene zla još u pruskoj povijesti ili u njemačkom idealizmu.

Tko je ubijao Židove?

U Poljskoj je razvoj išao suprotnim tokom. U komunističkim vremenima jedva da se govorilo o „Nijemcima" kao počiniteljima zločina. Tako je to bilo već i iz obzira prema bratskom socijalističkom DDR-u. Mnogo više se govorilo o krivici „najagresivnijih dijelova monopolističkoga kapitala". To je tmurno tumačenje koje se moglo odnositi na bilo koji dio svijeta i koje ne zna za nacionalnost. Pri tome je njemačka okupacija Poljske imala naglašeno nacionalno ruho. Poljacima, „slavenskoj nižoj rasi", trebalo je usaditi u glavu osjećaj manje vrijednosti; oni su trebali postati narod robova, bez dostojanstva, bez vlastite elite, samo s elementarnim obrazovanjem – jer su bili Poljaci. Od 35 milijuna stanovnika, šest milijuna je ubijeno. To je veći postotak nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji.

S obzirom na tu emocionalnu pozadinu ne treba čuditi to što se te užasne godine u Poljskoj danas percipiraju kroz nacionalnu prizmu. Svaka kritika, svaki prigovor, i posebno svaka pouka iz Njemačke, u Poljskoj uvijek pomalo miriše na nacizam. Baš kao i najnovije okretanje uloga počinitelja zločina i žrtava. U današnjoj Njemačkoj, tako to osjećaju, upravo se jačanje nacionalizma u Mađarskoj i Poljskoj asocira s nacističkim vremenima. Drugim riječima, iz njemačkog ugla gledanja, antisemiti su ubijali Židove. A iz poljske perspektive to su bili Nijemci. Onaj tko želi da se čuju samo povijesne činjenice, dat će za pravo Poljacima.

Zahtjev ne treba doslovce shvatiti?

No, Berlin je u pravu kada smatra da se zahtjev za reparaciju ne može postavljati u Europskoj uniji. Ta zajednica je od samog početka bila namjerno nepovijesni savez pobjednika i gubitnika iz Drugog svjetskog rata, žrtava i počinitelja zločina. Nacionalni obračuni bi odmah ponovo uništili krhku konstrukciju.

Zahtjev za reparaciju, koliko god bio razumljiv, vodi u zabludu. No, kada ga Njemačka odbacuje, onda mora povesti računa kako to radi. Mnogo više važi sljedeći zahtjev: ako se kao mjera uzmu ciljevi i rezultati njemačko-francuskog pomirenja, onda je sa širenjem na Istok povezan i zadatak da se životni standard u novim zemljama članicama prilagodi prosjeku starih zemalja-članica.

No, to ujednačavanje stagnira već godinama. Ako se ono energično ne pokrene, proširenje bi se moglo pretvoriti u debakl. Utopijski zahtjev za obeštećenjem od 690 milijardi eura, koji je iznio nadležni izvjestitelj Sejma, podgrijava sumnje u to da bi ga trebalo shvatiti doslovce. Upravo zbog toga on traži politički i moralno čist odgovor. Uspjeh Poljske je zadaća zajednice: to mora biti poruka. Ideje kao što je ona da se Poljska i druge istočnoeuropske zemlje za neispunjavanje odluka zajednice kazne uskraćivanjem sredstava iz fondova ili na neki drugi financijski način, sve čine samo još gorim.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva