U domovinu na referendum o pobačaju | Priča dana | DW | 21.05.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

U domovinu na referendum o pobačaju

U Irskoj se sprema referendum kojim bi se ukinula stroga zabrana pobačaja. Pripreme traju čak i u Berlinu jer mnogi mladi Irci žive izvan domovine. Ali svakako žele otputovati u Irsku da bi dali svoj glas.

I jedan trg u Berlinu je na neki način postao Irskom: među irskim zastavama i natpisom „Unplugged for Repeal" se upravo jedan rock-sastav priprema za nastup kojim se želi dati podrška reformi Ustava Irske kojim bi se konačno omogućilo pravo na izbor. Referendum je sazvan 25. svibnja i mnogi mladi misle kako je odluka o pobačaju dovoljno teška za svaku ženu i za svaki par. Ona se nikad ne donosi lako i brzo. Zato im tu ne treba niti Crkva, niti državni propisi koji će im propovijedati nekakvu lažnu moralnost. Oni samo žele pravo na svoj, vlastiti izbor jer će oni nakon toga morati živjeti sa tom odlukom. Neće ni ministar, niti župnik.

To je mišljenje Julie Hough, pjevačice i sviračice bas-gitare u njenom sastavu Hawk. 29-godišnjakinja je i organizatorica čitavog niza manifestacija po Berlinu. Kaže kako se prvi puta osobno suočila sa tom zabranom pobačaja u Irskoj sa dvadesetak godina kad je došla u Veliku Britaniju i gdje je vidjela tisuće Irkinja koje svake godine putuju u susjednu zemlju na abortus. Napisala je i pjesmu o tome, nazvala ju je Once Told.

Protivnici pobačaja u Irskoj

U Irskoj je rasprava puna emocija. I tu protivnici promjena u zakonskoj regulativi povlače argument kako je to "ubojstvo".

300 tisuća od 5 milijuna Iraca u inozemstvu

Julie je život doveo u Berlin u rujnu 2017. i u glavnom gradu Njemačke je službeno evidentirano 2.800 Iraca. Mnogi od njih su mladi i obrazovani i nakon ekonomske krize 2008. je od oko pet milijuna Iraca njih oko 300 tisuća odlučilo živjeti u nekoj drugoj zemlji.

No problem su i irski propisi o sudjelovanju na izborima i upitima građana. I Irska je jedna od sve manje zemalja Europske unije gdje nije moguće glasovati poštom ili u inozemstvu. Povrh toga, građani Irske koji u inozemstvu borave duže od 18 mjeseci gube to svoje građansko pravo.

Zapravo je i Julia Hough jedna od takvih Irkinja, ali to je ne priječi da iskaže svoje protivljenje zakonskoj zabrani: „Meni je stvarno važno da se tu okupe i Irci u inozemstvu kako bi poručili našim ljudima u domovini; vidimo vas, razgovaramo o vama i želimo to promijeniti u nekom trenutku."

I Dervla O'Malley već skoro dvanaest godina živi u Berlinu i nema pravo sudjelovati niti na ovom referendumu. Već i to je ljuti, pogotovo zato jer ne misli da je ona kriva što se zatekla u inozemstvu: „Mi smo potpuno obezvlašćeni. Mnogo Iraca je otišlo, makar nisu htjeli otići. Pogotovo Dublin je jednostavno postao previše skup za život. Morali smo napustiti domovinu, ali smo još uvijek veoma povezani."

Deutschland St. Patrick's Day Parade in München (picture alliance/dpa/T. Hase)

Mnoštvo Iraca živi u inozemstvu, tako da im restriktivni irski propisi onemogućuju njihovo građansko pravo. Makar po duhu Europske unije, Njemačka bi Irskoj trebala biti podjednako "inozemstvo" kao što je to Slavonija Dalmaciji.

Jadna smrt zbog „morala"

Njen čvrsti stav o pravu na izbor se rodio skandalom koji se dogodio 2012. Indijska zubarica, stara 31 godinu Savita Halappanavar je umrla od trovanja krvi nakon što su u irskoj bolnici odbili provesti abortus. Od tada je i u Berlinu aktivna među Ircima koji tamo žive: „Organizirali smo i prosvjede pred veleposlanstvom Irske i došlo je mnoštvo ljudi. Bili smo i sami iznenađeni jer je bilo toliko tuge i bijesa da se tako nešto može dogoditi u zemlji iz koje potječemo."

Zato mnogi Irci u inozemstvu žele ovog petka svakako u domovinu kako bi sudjelovali na referendumu – ako to još mogu. Jedna od njih je i Sarah McGrath koja studira u Berlinu, ali kad je pogledala na svoj bankovni račun, shvatila je da si to jednostavno ne može priuštiti.

Onda su je prijatelji upozorili na grupu na facebooku Abroad for Yes. Tamo se ljudima pomaže vratiti se u domovinu ne tek iz Berlina ili Pariza, nego i iz Bangkoka ili Sidneya i adresa ima već oko 1300 sljedbenika. Pravno, to bi se u najboljem slučaju moglo svrstati u sivu zonu: u pravilu, zakoni zabranjuju neku imovinsku korist za one koje ispunjavaju svoje građansko pravo izbora – pa makar to bila tek besplatna autobusna putovanja na izborna mjesta.

Ryanair will Aer Lingus übernehmen (picture-alliance/dpa)

Mnogim, osobito Ircima koji studiraju u inozemstvu je problem i novac za kartu. Pravno, to možda nije posve "čisto", ali se lako nađu oni koji će im pomoći.

Svaki glas je važan

No sudionici te grupe se ne zamaraju tim pravnim detaljima jer na koncu, nitko ne može znati što će ta osoba zaokružiti na referendumu. Kod Sarah je to funkcioniralo odlično: „To je bila stvarno dječja igra. Poslala sam poruku i rekla nešto kao 'Zdravo svima, ja sam studentica programa Erasmus u Berlinu. Pogledala sam datume i da bi došla kući bi me to koštalo negdje između 150 i 200 eura. Voljela bih otići kući i izaći na referendum, ali si to ne mogu priuštiti.' To sam napisala oko deset sati prije podne i u dva sata poslije podne sam kupovala kartu za put kući. Moći ću otići u domovinu glasovati i to me stvarno raduje."

Berlinski trg gdje se održavala manifestacija prošlog petka se brzo počeo puniti ljudima. Bilo je i znatiželjnih Nijemaca, ali se uglavnom mogao čuti tipičan irski engleski jezik. Lorna i njeno društvo su se upustili u raspravu, da li se uopće isplati toliki trud vraćati se u Irsku da bi se sudjelovalo na referendumu o pobačaju. Lorna podsjeća na referendum koji se održao 2015. o braku za ispospolne parove i gdje je također tisuće Iraca došlo iz inozemstva reći što misli o tome.

„Mislim da je to bilo izuzetno važno i da je to bio jedan od razloga da je referendum prošao. Mladi Irci iz čitavog svijeta su došli u domovinu jer ih se to ticalo i željeli su o tome odlučiti. Mislim da će to biti tako i ovaj put: trebamo dovesti ljude kući i trebamo ih odvesti na referendum."

Irland Referendum zur Homo-Ehe in Dublin (picture-alliance/dpa/EPA/A. Crawley)

I na referendumu o istospolnim zajednicama u Irskoj su možda odlučili upravo glasovi onih koji su si dali truda i vratili se u domovinu na glasovanje. Jer su željeli da se uvaži i njihovo mišljenje.

„Želim biti uz hrabre žene u mom životu"

Julie Hawk se također sprema u domovinu. Bez obzira ima li pravo biranja ili ne, njoj je to i više nego samo dati svoj glas. Jer tu će se možda raditi o povijesnom trenutku za Irsku gdje su konzervativni krugovi i Crkva i dalje izuzetno utjecajni. Tek sredinom devedesetih je u Irskoj uopće dozvoljena rastava braka, sve do osamdesetih je bilo praktično nemoguće dobiti čak i anti-bejbi pilulu.

„To će biti vikend pun emocija, bez obzira što će se dogoditi. Ali osjećam da moram biti kod kuće sa ženama u mojem životu. To je zanimljivo, jer vjerojatno mnogo Irkinja nikad nisu o tome otvoreno razgovarale o tome, čak niti ja nisam razgovarala sa svojom mamom. Ali sam uvjerena da je i ona za pravo na slobodan izbor, ona zna da se ja zato zalažem, ali ipak želim biti uz nju u tom trenutku. Želim biti uz taj čitav naraštaj, uz žene koje su se već desetljećima borile za to svoje pravo." 

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva