1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

U Africi najugroženiji oni koji ne bježe

Silja Fröhlich
11. veljače 2019

EU se godinama susreće s valom izbjeglica iz Afrike. Novinari DW-a analizirali su izbjegličku krizu u Africi i ustanovili da najveća opasnost prijeti ljudima koji ne bježe već ostaju u svojim zemljama.

https://p.dw.com/p/3D7w7
Afrika Flucht Flüchtlinge bei Goma in DR Kongo
Izbjeglice kod Gome u DR KonguFoto: Getty Images/AFP/P. Moore

Afričke izbjeglice su u stalnom bijegu. Pri tome koriste sva raspoloživa sredstva. Tijekom 2018. godine kontinent je bio suočen s velikim valom seoba i migracija. Afrička unija nije uspjela preuzeti kontrolu nad tim. Ovih dana predstavnici zemalja AU-a ponovo razgovaraju o mogućim rješenjima. Ta tema je već dugo na dnevnom redu, kaže Erol Yayboke. On je zamjenik direktora američkog Centra za strateške i međunarodne studije. "Činjenica da se Afrička unija bavi ovim pitanjem ulijeva mi optimizam. Mi, Amerikanci i Europljani, vjerujemo da nam Afrika samo šalje brodove s izbjeglicama. Ali, većina ljudi ipak ne bježi već ostaje i sada je na Afričkoj uniji da to riješi jer afričke probleme moraju rješavati Afrikanci i njihovo vodstvo i to je jako važno."

Podorganizacija UN-a za izbjeglice UNHCR objavila je u izvještaju za 2018. godinu da je 30 milijuna ljudi u Africi ovisno o pomoći. Ovaj broj uključuje skoro 7,5 milijuna izbjeglica, 630.000 tražitelja azila, milijun osoba bez državljanstva i oko pola milijuna povratnika. Ali najveća skupina onih kojima je potrebna pomoć su izbjeglice unutar vlastite zemlje. Preko 18 milijuna Afrikanaca su prognanici u vlastitoj zemlji, koji iz različitih razloga nisu u stanju ili ne žele napustiti svoju zemlju.

Izbjeglički šatori u Somaliji
Izbjeglički šatori u SomalijiFoto: DW/S. Petersmann

Lažna nada u brz povratak

Najkritičnija je situacija u Demokratskoj Republici Kongo. Iako je 2017. godine 4,4 milijuna stanovnika ove zemlje protjerano iz svojih domova, oni nisu napustili Kongo. Dodatnih 815.000 ljudi napustilo je zemlju 2018. godine, od čega je 30% otišlo u Ugandu, 10% u Ruandu i 9% u Tanzaniju. "Mnogima je Kongo prevelika zemlja za putovanja", objašnjava Erol Yaykobe u intervjuu za DW. U istočnom Kongu se događaju pobune, na jugu su nemiri, a na sjeveroistoku hara virus ebole. "Nema mjesta kamo bi se ti ljudi mogli uputiti."

Ovakvo stanje nije samo u Kongu. U Somaliji s 2,7 milijuna interno raseljenih i u Nigeriji s 2 milijuna interno raseljenih, broj onih koji su ostali daleko nadmašuje broj ljudi koji su pobjegli. Yaykobe kaže da za to postoje dva razloga: „Mnogi od njih se nadaju da će se jednog dana vratiti kući, iako se ova nada mnogima nažalost nikada neće ispuniti. Drugi opet nemaju novca za bijeg i oni su u najvećoj opasnosti.

Povratnici postaju interno raseljene osobe

Mnoge afričke izbjeglice suočavaju se s neizvjesnom budućnošću. Njima Afrička unija želi pomoći. Međutim, do sada u tome nije bila uspješna, kaže Kathleen Newland, suosnivačica Instituta za migracije i članica američkog Upravnog odbora direktora UNHCR-a. "Treba priznati da je Afrička unija pokušala pomoći, ali njezina moć je suviše ograničena. Oni nemaju ni resurse, ni moć da svakoj zemlji kažu što treba činiti da bi promijenila situaciju. AU je važan akter, koji se bori protiv mnogo većih sila", primjećuje Yaykobe. "Ne uspijeva riješiti postojeće probleme, a onda dođu novi."

Broj izbjeglica u nekim afričkim zemljama
Broj izbjeglica u nekim afričkim zemljama

No, najveći problem interno raseljenih osoba je da su oni jedva zaštićeni međunarodnim pravom. "Izbjeglica unutar zemlje ne može podnijeti zahtjev za azil, a svjetska organizacija ga ne može zaštititi, jer država suradnike UN-a ne pušta u zemlju da pomognu ovim ljudima", kaže Yaykobe.

Trenutno, postoji puno interno raseljenih osoba, posebno u zemljama istočne Afrike. U posljednje dvije godine problem se sve više odražava na Zapadnu Afriku: na primjer Mali je 2017. godine imao 38.000 interno raseljenih osoba. Oko godinu dana kasnije taj broj je bio skoro tri puta veći. Sličan razvoj je evidentan i u Burkini Faso. To nije iznenađenje, kaže Yaykobe. Po njegovom mišljenju razlog tome je stalno rastuća prisutnost terorističkih skupina kao što je Al Kaida u islamskom Magrebu (AQMI). Newland naglašava da izbjeglice koje se vrate često postaju interno raseljene, jer ne mogu otići do svojih domova. Za mnoge ne dolazi u obzir vratiti se u svoje rodno mjesto, tako da se sele na druga mjesta. Samo mali dio od 400.000 izbjeglica vratio se na svoja ognjišta tijekom 2018. godine. Na tome Afrička unija želi raditi. „Realna brojka je vjerojatno još niža", kaže Yaykobe: "Ljudi se ne vraćaju tamo gdje još uvijek postoje problemi." S druge strane, prisilni povratak predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Uganda kao dobar primjer

Afrikanci koji su našli rješenje bijegom u inozemstvo najradije sele u susjedne države. Zemlja koju napušta najveći broj ljudi je Južni Sudan. Najmlađu afričku državu karakterizira građanski rat i glad, što za posljedicu ima bijeg 2,3 milijuna ljudi u Ugandu, Etiopiju i Sudan. Ove tri države su i glavne destinacije za afričke izbjeglice. Uganda je lider u 2017. godini s izbjegličkom populacijom od 1,4 milijuna ljudi. Usporedbe radi, prije tri godine u njoj je potražilo spas manje od pola milijuna izbjeglica. Zemlja je lako dostupna mnogim izbjeglicama, objašnjava Newland. "Uganda je vrlo gostoljubiva prema izbjeglicama, daje im zemlju za obrađivanje i ohrabruje ih da postanu samostalni." Ali Newland vjeruje da je Ugandi sve teže nastaviti s politikom otvorenog prihvata izbjeglica.

Izbjeglička djeca iz Južnog Sudana u Etiopiji
Izbjeglička djeca iz Južnog Sudana u EtiopijiFoto: DW/S. Muchie

"Pred Afričkom unijom je dug put za rješavanje svih ovih problema”, kaže Newland. "Mora se stvoriti i pravni okvir za zaštitu raseljenih osoba u Africi." Pa ipak, ima nade kada je u pitanju summit Afričke unije 10. i 11. veljače. "Mislim da će Afrička unija raditi na pomirenju zemalja kao što su Etiopija i Eritreja i da imaju dobre namjere. Ali problem afričkih izbjeglica je ogroman izazov i za njegovo svladavanje je prije svega potrebno - vrijeme", zaključuje Kathleen Newland, članica američkog Upravnog odbora direktora UNHCR-a.

Ovaj članak nastao je u suradnji s Visual Journalism Teamom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android