Turizam? Da! Ali jednoga dana… | Priča dana | DW | 04.03.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Njemačka

Turizam? Da! Ali jednoga dana…

Škole, trgovine, restorani – Njemačka diskutira o tome kad će koji sektor ponovno biti „otvoren“. Hoteli su na dnu liste prioriteta. Što to znači za ljude koji žive od svojih gostiju?

Jan Lehmann na prvi pogled zrači velikom količinom snage i životne radosti. 54-godišnjak živi u Eifelu, brdovitoj regiji na krajnjem zapadu Njemačke. Kraj s prekrasnom prirodom, brda, doline, rijeke i potoci, jezera, bizarne hridi i jako, jako puno šume. Prije dvije godine je Lehmann krenuo u privatni biznis, zajedno sa svojom suprugom Sandrom on iznajmljuje 18 kuća za odmor – kuće, zemljište i šume nisu njihovo vlasništvo, iznajmili su ih od stvarnih vlasnika i nude svojim gostima. Sklopili su ugovor o zakupu na 15 godina, a odredbe iz ugovora vrijede i u doba korona-lockdowna, kada nema gostiju – a Lehmann i dalje mora plaćati kompletan iznos najma.

Nekoliko drvenih kuća građenih u kanadskom stilu nalazi se u malom mjestu Gemünd, na rubu Nacionalnog parka Eifel. Ispred natkrivene terase žubori rječica Urft, ptičice cvrkuću. Pogled u kojem ovdje gosti nisu uživali još od studenog prošle godine. „Uključujući i lockdown u proljeće 2020., mi smo zatvoreni već šest mjeseci, to je šest mjeseci bez prihoda“, kaže vidno neraspoloženi Jan Lehmann.

Pogledajte video 02:14

Predah od masovnog turizma

Besmislena zatvaranja

"Znate li kako je to kad u TV-emisijama vidite političare i virologe koji kažu da su kuće i stanovi za odmor sigurna mjesta u doba pandemije?“, pita se ogorčeni poduzetnik. „Oni koji donose odluke shvatili su da je zatvaranje besmisleno, ali mi svejedno ne smijemo raditi.“ Sve teže mu je, kako nam kaže Lehmann, uopće se motivirati, u tom trenutku djeluje gotovo rezignirano. „Ne možete si uopće zamisliti što to sve skupa čini s ljudima.“ Ponekad se Lehmann ujutro pita zašto bi uopće trebao ustati iz kreveta.

Ono što najviše smeta bračnom paru Lehmann je činjenica da ništa ne mogu planirati. Od konca listopada 2020., politika je u više navrata govorila o datumima ukidanja lockdowna. Ali umjesto toga, lockdown je svaki put bio produžen. „Za nas to znači da najprije prihvatimo rezervacije naših gostiju, a onda ih moramo stornirati i vratiti ljudima novac", kaže Lehmann.

Egzistencijalni strahovi

Tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, kuće za odmor su bile popunjene – ali samo na papiru. Gosti nisu smjeli doći. Mnogi su ljudi i nakon toga htjelo krenuti prema Eifelu, napadao je snijeg, a onda stiglo i neobično toplo vrijeme. „Gosti nas zovu i pitaju zar ne bi mogli napraviti malu iznimku, da im dozvolimo da provedu nekoliko dana u našim kućama, da se mogu odmoriti, ali mi to ne smijemo.”

Sa svakim novom tjednom lockdowna kod Jana Lehmann i njegove supruge raste strah oko vlastite egzistencije. Prošlo ljeto su dobro poslovali, ali financijske rezerve su potrošili, a još nije stigla pomoć koju je obećala država: „Taj novac stiže s tromjesečnim zakašnjenjem, a svima onima koji misle da će ta pomoć biti dovoljna, ja moram reći da to nije točno.” Izdaci poduzetnika su pokriveni u iznosu od samo 90%, a pritom se nije predvidjela isplata plaća za same hotelijere.

Neuspjeh pred sudom

Jan Lehmann ispred svoje drvene kuće za odmor

Jan Lehmann još neko vrijeme će morati čekati na goste...

Tijekom proljeća protekle godine, Lehmann se pred sudom pokušao izboriti za otvaranje svog biznisa. Bez uspjeha. I sad to želi opet pokušati. Koncem ožujka počinju uskršnji praznici, sve kuće su opet rezervirane. „Ako i tijekom Uskrsa na snazi bude zabrana prihvata gostiju, to će imati ogromne negativne posljedica za nas”, kaže Jan Lehmann. Na naš upit što će napraviti ako se to ipak dogodi, ona samo sliježe ramenima i nakratko se (gorko) osmjehuje. Uopće o tome ne želi ni razmišljati, kaže nam.

Vlasnica hotela Manuela Baier (naslovna fotografija) je po tom pitanju otišla već i korak dalje. „Mi ćemo preko Uskrsa biti zatvoreni“, ona je u to uvjerena. Već šest godina Baier sa svojim mužem u jednom selu u Eifelu jedan wellness-hotel koji služi i kao centar za održavanje raznih konferencija. „Ja znam računati”, kaže nam Baier. Ona je prije bila članica uprave jednog velikog poduzeća iz modne branše, i onda je sa suprugom odlučila krenuti u samostalne poduzetničke vode. „Ako otvore škole i ako onda doista pričekaju dva tjedna kako bi vidjeli kako će se razvijati broj novih infekcija, i onda možda opet otvore trgovine i opet pričekaju dva tjedna, onda već stiže Uskrs!”

Hoteli nisu prioritet

Ova 54-godišnja poduzetnica priča nam o jednoj večeri tijekom veljače – kada je na televiziji gledala intervju s njemačkom kancelarkom. Angela Merkel je pričala o perspektivama „otvaranja“, govorila je o školama, sveučilištima, o privatnim kontaktima, o kinima, kazalištima i sportskim klubovima. Hotele je spomenula tek na kraju, rekla je: „…i jednoga dana i hotele.”

"I onda sam isključila TV i od tada sanjam noću tu rečenicu”, kaže Manuela Baier. Ona se ipak nada da bi u svibnju mogla otvoriti vrata za svoje goste. Financijski jedva preživljava. Njezinih 21 radnika trenutno je na skraćenom radnom tjednu, ali hotel i u fazi „mirovanja” svejedno ima troškove – grijanje, struja, osiguranja. Ako se infrastruktura ne održava, sve će prekriti plijesan, kaže Baier. Dva puta tjedno se u svim sobama (njih 52) mora pustili vodu kroz sve cijevi kako bi se zaustavilo legionele, opasne bakterije koje se nastanjuju u vodi.

Deset dodatnih godina…

I Baier kaže da državna pomoć nije dovoljna za preživljavanje. Hotel praktički nema rezervi, dobit se kontinuirano investirala, u renoviranje soba ili u wellness-područje. "Od listopada ne primam plaću, a samo 700 eura mjesečno plaćam za zdravstveno osiguranje”, žali se ova poduzetnica. Ona živi od svojih privatnih rezervi, od novca koji je ustvari ostavila sa strane za mirovinu. „Već sad znam da ću zbog ovoga morati raditi deset godina više nego što sam planirala.”

Ona je, kako naglašava, napravila sve što se od nje zahtijevalo, ispunila je sva higijenska pravila, držala se svih propisa: „Ne znam što bih mogla napraviti još bolje nego što sam već napravila!” Nesigurnost oko planiranja, bez pouzdanosti, previše razočaranja – sve je to ostavilo traga i na Manueli Baier. Sve to ju je promijenilo, kaže ona: „Sve te utjehe, sve to košta mnogo snage. Politika me je izgubila.”

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic