Tužan Božić bez voljene osobe | Priča dana | DW | 26.12.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Tužan Božić bez voljene osobe

Tijekom božićnih blagdana posebno je velika tuga za preminulom majkom, ocem ili partnerom. Dok drugi tih dana pričaju o obiteljskim okupljanjima, u njihovim obiteljima postoji bolna praznina. No oni ne moraju biti sami.

Lavia Familientrauerbegleitung

Kuda idu mrtvi? Ovu je sliku naslikala Leandra nakon smrti žene koju je ubio suprug

Djeca su veselo istrčala iz prepune prostorije. Sada je u prostoriji mjesto i mir za razgovor roditelja. Osjeća se pažnja i bliskost kada se Bernd prisjeća očaja nakon smrti supruge: "Obuzela me grozna panika: kako da to priopćim djeci?" Drugi klimaju glavom - taj im je osjećaj dobro poznat. Berndova supruga je umrla na Badnjak. Netko mu je u bolnici dao telefonski broj od Mechthild Schroeter-Rupieper, žene koja pomaže članovima obitelji u svladavanju tuge nakon smrti drage osobe.

Bernd ju je pitao kako da svojim blizancima, petogodišnjima Florianu i Franziski, objasni da je mama mrtva. Ona mu je savjetovala da ne okoliša, nego da počne s onim što su djeca sama doživjela: "Ne: mama je otišla od nas. Nego: vidjeli ste da je ovdje bila Hitna pomoć. Ona je bila jako bolesna, nije joj se više moglo pomoći. I onda je umrla." On kaže da mu je to mnogo pomoglo. Od tada je prošlo četiri godine, no djeca žele i dalje dolaziti u grupu za tugovanje.

Osim Berndovih blizanaca, ovoga popodneva su s majkom ili ocem u Institut za pomoć tugujućim obiteljima Lavia u Gelsenkirchenu došla i druga djeca u dobi od pet do devet godina. Dok roditelji zajedno sjede, djeca su se raspršila u malim skupinama po prostorijama. Oni će zajedno s pet profesionalnih pratitelja u tugovanju napraviti kremu za utjehu, koja bi trebala pomoći u lakšem svladavanju tuge.

Lavia Institut für Familientrauerbegleitung Gelsenkirchen Trauerbegleitung

Florina i Ben zajedno s Beate rade kremu za utjehu koja mirisom i bojom podsjeća na njihove mame

Roditelji pričaju o predrasudama na koje nailaze kad ljudima kažu da s djecom odlaze u grupu za tugovanje. "Ti prisiljavaš svoje dijete da govori o smrti?" No ovdje djeca mogu, ali ne moraju govoriti o smrti. Većina ljudi vjerojatno ni ne bi došla u ovu grupu već zbog njezinog naziva, pretpostavlja Bernd. A jedna majka objašnjava: "To je vesela grupa, ovo ime joj uopće ne odgovara." Andrea prepričava što je njezina kćerka rekla svojim prijateljicama: "Šteta je da se ne smiju povesti gosti." 

Ne treba se bojati osjećaja

Mechthild Schroeter-Rupieper kaže da nije dobro tugu i smrt držati podalje od djece, jer da ih jača ako nauče govoriti o svojim osjećajima. A i roditelji su sretni što ovakve grupe postoje. Ovdje nikome ništa ne moraju objašnjavati i opravdavati: "Ako sam ljut, ljut sam, ako sam žalostan, žalostan sam. To kod djece vjerojatno nije drugačije nego kod odraslih."

Andrea kaže da bi zdravstvo uštedjelo puno novca, a ona snage i živaca da je ranije došla u ovu grupu. Ona je svoju kćerku nakon smrti supruga jednom tjedno vodila dječjem psihologu i išla na razna savjetovanja. To im nije puno pomoglo. "Ono što je moje dijete trebalo bila su druga djeca koja su posve normalna mada im je također netko umro", kaže Andrea.

Roditelji često osjećaju nesigurnost. I za njih je naporno uvijek iznova objašnjavati što im se dogodilo: u dječjem vrtiću, školi, na poslu. A tu su i izjave koje vrijeđaju. Što se nikada ne smije reći onima koji su izgubili voljenu osobu? "Već je prošlo tako dugo vremena, sad je stvarno dosta", kaže jedna majka i dodaje da bi tu izjavu "trebalo zabraniti".

Lavia Institut für Familientrauerbegleitung Gelsenkirchen Trauerbegleitung

U grupi se također i puno smije, a ne samo tuguje

"Božić bez tebe"

Leandrin otac je umro kada je imala 11 godina. Grupa za tugovanje je za nju bila mjesto na kojem je mogla reći što misli i nije se morala bojati postavljati pitanja. Danas joj je 21 godina i završila je obuku za pratiteljicu u tugovanju. Unatoč vlastitom iskustvu, jednog posjeta tugujućima se jako plašila. Mechthild Schroeter-Rupieper joj je rekla da idu u obitelj u kojoj je otac ubio majku. "Užasno sam se bojala", priznaje i dodaje: "Ali nije bilo tako teško kako sam očekivala." Leandra je pratila kćerke ubijene majke na pogreb i stajala s njima u crkvi pored lijesa kada je jedna od njih čitala pismo majci.

Za tugujuće su najteži tmurni dani u studenome i prosincu, kada se rano smrači i kada je Božić pred vratima. Posljednje nedjelje uoči Božića institut Lavia organizira misu za sve koji tuguju za nekim. "Tuga je osjećaj ljudskosti", riječi su s kojima Mechthild Schroeter-Rupieper pozdravlja posjetitelje mise.

Na misi se čitaju izjave tugujućih: "Tata, da sam znala da ćeš umrijeti, još jednom bih te bila jako zagrlila, poljubila i rekla ti da te beskrajno volim i da ću te uvijek voljeti." Na kraju je osmogodišnja Emilia pročitala: "Nedostaješ mi, tata!" Njezin je otac poginuo u zrakoplovnoj nesreći kada je imala četiri godine. Ona zahvaljuje onima koji su joj pomogli da zadrži sjećanje na njega: obitelji, prijateljima i ljudima kao što su "Mechthild i moja učiteljica". I kaže: "Ja smijem biti žalosna, a smijem biti i sretna."

Preporuka uredništva