Treba li zaštititi ćirilicu? | Panorama | DW | 05.08.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Treba li zaštititi ćirilicu?

Ugrožava li u Srbiji latinica ćirilicu? Mnogi odgovaraju potvrdno i zato je nadležno ministarstvo predložilo zakon kojim bi se one koji ne koriste ćirilicu kažnjavalo visokim novčanim kaznama.

Ministarstvo kulture i javnog informiranja RS proslijedilo je Vladi Srbije Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o službenoj i javnoj upotrebi jezika i pisma, čiji je, kako kažu, osnovni cilj sačuvati ćiriličko pismo. „Najvažniji razlog za izmjene je usuglašavanje s Ustavom, jer u članku 10. stoji da je službeni jezik srpski jezik, a službeno pismo ćiriličko, što nije primijenjeno u zakonu. Drugi razlog je primjena pravila iz Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima", objašnjava za DW Miloš Kovačević iz Odbora za standardizaciju jezika koji je sudjelovao u izradi zakonskog prijedloga.

Prema važećem zakonu, službena upotreba se odnosi samo na komunikaciju s državnim službama. „Znači sve ono što nije vezano za državne službe ostalo je nedefinirano, pa se moglo i ovako i onako. I možete zamisliti, službena upotreba nije podrazumijevala čak ni upotrebu jezika u školama", objašnjava Kovačević.

Što je sve službeno?

Ukoliko predložene izmjene budu usvojene, ta domena će se s državnih službi proširiti na, kako kažu, „sva područja na kojima se podrazumijeva nužna upotreba standardnog jezika", pa samim tim i ćiriličkog pisma. U praksi to znači i na privatni sektor, medije, pa čak i udruženja građana.

„Nitko vam ne može zabraniti na kom pismu ili kojim tipom jezika će se tiskati znanstveno djelo, kako će biti pisano književno djelo ili kako će se izvoditi nastava u školama stranih jezika, ali je sasvim logično kad pišete molbe, žalbe ili kad držite nastavu srpskog jezika, geografije ili fizike, da morate imati službenu upotrebu jezika, što nije bilo po ovom zakonu", priča Miloš Kovačević.

Osim obrazovnih, znanstvenih i javnih ustanova i javnih poduzeća, obvezu upotrebe ćirilice imat će i privatnici. Prema pisanju lista Večernje novosti, to znači komunikaciju u pravnom prometu, navođenje naziva, sjedišta i djelatnosti tvrtke, naziv robe, upute za upotrebu nekog proizvoda, deklaracije za proizvode, jamstvene listove, račune, potvrde.

Ćirilica obvezna i za medije

U prijedlogu zakona je istaknuta obveza korištenja ćiriličkog pisma i u medijima. „To se u prvom redu odnosi na medije koji imaju državni kapital. U jednom članku postoji prijedlog, i bilo bi potpuno normalno, da svi mediji koji su na srpskom jeziku, nužno koriste službeni jezik i službeno pismo", kaže Kovačević. „Ako izvještavate za manjine, možete koristiti drugi jezik, ali ako imate izvještavanje za Pink ili Novosti, ne možete koristiti manjinski jezik. A tamo gdje je nužna upotreba standardnog jezika, tamo se propisuje i službeno pismo."

Iz službene upotrebe su, prema pisanju Novosti, izuzeti i privatna komunikacija, pisanje i upotreba osobnih imena, dvojezične publikacije i kompjutorski programi, prihvaćena znanstvena i tehnička terminologija, znanstvena i umjetnička djela, znanstvena i obrazovna djelatnost škola na stranim jezicima, marke proizvođača i robe, i oznake porijekla robe i usluga. Zakon ima i poseban dio koji se tiče nacionalnih manjina, a koji manjinskim zajednicama daje puno pravo na službeno korištenje materinjeg jezika.

Iz krajnosti u krajnost

Pojam službene upotrebe je previše proširen, smatra profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ranko Bugarski. „Bojim se da bi sve to izazvalo jednu prilično kaotičnu situaciju na mnogim područjima, pa ljudi neće znati kako da se ponašaju, što je dozvoljeno, što nije i krše li zakon ako učine jedno ili drugo", kaže Bugarski za DW. On dodaje da nije protuustavno ono što imamo u ovom trenutku, već ono što se izmjenama nameće. „Ako se pojam službene upotrebe toliko proširuje i ćirilica sve to pokriva, a latinica biva potisnuta, ako se kažnjavaju ljudi koji se služe latinicom, ako se kaže bit će oslobođeni poreza oni koji tiskaju na ćirilici, to su diskriminacijske mjere, a Ustav eksplicitno zabranjuje diskriminaciju na temelju jezika, a pismo jest dio jezika", podvlači Bugarski.

Oni koji odredbu ne budu poštivali, bit će kažnjeni. I to, kako pišu Novosti, 5.000 do 100.000 dinara za odgovornu osobu, 70.000 za organizacije, a čak 500.000 do milijun dinara za poduzeća. „U sadašnjem zakonu kazne su bile propisane samo za nekorištenje manjinskih jezika. Pa zar je vama logično uopće da budu kazne za nekorištenje manjinskog, a da ne bude za nekorištenje većinskog službenog jezika", pita se Kovačević.

Za lingvista Ranka Bugarskog kazne su neprihvatljive. „Može se govoriti o stimuliranju upotrebe ćirilice, ali ne na ovaj način. Jezik je takva materija da se ne može regulirati ovakvim prisilnim i drastičnim mjerama", smatra Bugarski. Njegovo mišljenje dijeli i sociolog kulture Ratko Božović. „Bojim se da tu imamo nasilje nad jezikom. U jeziku se stvari ne rješavaju diktatom. Previše su grubi instrumenti politike za osjetljivost jezičnih promjena, a ono što se previše pritiska, previše i odskače", dodaje Božović.

Za glavnog redaktora službenog pravopisa srpskog jezika Matu Pižuricu prihvatljive bi bile mjere koje bi se ticale smanjenja poreznih obveza za one koji tiskaju na ćirilici. „Sve to nije mimo svijeta, jer imate zemlje koje plaćaju porez za afirmaciju nacionalne kulture", kaže Pižurica. On, međutim, dodaje da rezultat ne smije biti da se „učinimo nepismenim u latinici". 

Iz lingvističkog u političko

A je li sve to neophodno, pita se profesor Bugarski. On smatra kako uopće nije točna početna teza da je ćirilica toliko ugrožena. „Činjenica da je latinica u javnoj upotrebi raširenija još uvijek ne znači da je ćirilica osuđena na nestajanje i da će, kako kažu, opstati još samo na groblju ako se nešto ne poduzme", kaže Bugarski.

On podsjeća na to da ćirilica u Ustavu i obrazovnom sustavu već ima povlašten status. „Prema Ustavu Srbije, u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćirilično pismo, pa se dodaje još da mogu biti i drugi jezici i pisma. Primjećujete da se latinica ne spominje uopće, a ćirilica se ističe kao pismo u službenoj upotrebi. To je najveći mogući stupanj ustavne zaštite", kaže Bugarski. „A drugo, u Srbiji se osnovna škola ne može završiti bez poznavanja ćirilice. Djeca u školama obavezno prvo uče ćirilicu, pa onda latinicu. Svi školski udžbenici su obavezno na ćirilici. Kako onda može biti ozbiljno ugroženo jedno pismo koje je u ovoj mjeri privilegirano", pita se Bugarski.

Zato smatra da predložene izmjene ne služe lingvističkim, već nekim drugim ciljevima. Kojim – to ne želi komentirati. Za Ratka Božovića nema dileme – u pitanju je politički pragmatizam. „Svaka intervencija od politike je u najmanju ruku remećenje jednog normalnog toka jezičke pulsacije, a jezik nije igračka koju možemo usmjeriti ovako ili onako", kaže Božović. „Bojim se da tu ima više zbrzavanja, ideološkog diskursa i, konačno, uključivanje političkog rezona, a kad god političari nešto rade oko kulture, to je previše trapavo i previše sumnjivo s aspekta motiva. Oni su veliki jednosmjernici, jednoumnici ili neumnici. Ne mogu oni utjecati na ono što se događa u jeziku", zaključuje Božović.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android