Traje SP u nogometu – i (skoro) nitko ga ne gleda | Priča dana | DW | 01.07.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

Traje SP u nogometu – i (skoro) nitko ga ne gleda

U „normalnim“ okolnostima „tekme“ SP-a bi se gledale svugdje, a u zemljama koje se natječu bi bilo izvanredno stanje. Ali ovo su – nogometašice, a one obično muku muče kako da uopće sakupe novac i za loptu.

Ma što mi mislili o ravnopravnosti spolova, kod nogometa je do ravnopravnosti još veoma daleko. To se vidi već i u rezultatu ovog Svjetskog prvenstva u Francuskoj: pored uobičajenih favorita se u polufinale izborila i momčad SAD-a.

A za to ima veoma dobrih razloga: ako već ne igraju za nacionalni sastav, čak 73 igračica ovog Svjetskog prvenstva igra za neki klub u SAD-u. Razloga ima mnogo: uvjeti za bavljenje tim sportom su tamo mnogo bolji, od opreme preko premija pa do pažnje javnosti. To onda privlači još više vrhunskih igračica u tu zemlju tako da i tamošnja natjecanja postaju sve bolja.

„Mnoge žene mijenjaju klub jer su, kao i svaki sportaš, u potrazi za novim izazovima i prilikom biti još bolje", objašnjava Gitta Axmann iz Instituta za sociologiju i istraživanje spolova Njemačke visoke sportske škole u Kölnu. Tu nije samo riječ o različitim stilovima treninga, nego su sportašice prisiljene donijeti odluku pakirati kofere već iz osnovnih razloga. Mnoge ženske momčadi su jedva u stanju plaćati trenera ili putne troškove, treba plaćati i stadion, a neki nemaju novaca ni za doista najosnovnije: za kopačke ili lopte.

Francuska - SAD

Za razliku od muškaraca, američke nogometašice redovito "rasturaju" protivnice. Nije ni čudo, jer u SAD rado dolaze nogometašice iz čitavog svijeta.

Nitko ne igra u domovini

U američkim klubovima se sve to podrazumijeva samo po sebi – i ne čudi da onda dominiraju i na međunarodnim natjecanjima. Gotovo apsurdno se čini da je možda jedan od najvećih razloga upravo „američki nogomet" i soccer – kako oni zovu igru koju i mi poznajemo, nikad tamo nije postao osobito popularan. „Tako ispada da se ženski nogomet smatra vlastitim sportom", objašnjava Axmann. Nogometašice nisu prisiljene natjecati se s muškim kolegama za naklonost javnosti kao što je to slučaj u čitavom nizu drugih nogometaških velesila.

Tako onda ispada da su i na ovom SP-u neke čitave momčadi sastavljene od „legionarki" – dakle igračica koje igraju negdje u inozemstvu. Odličan primjer je Jamajka koja se ove godine prvi puta uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo. Ali među igračicama nema ni jedne koja igra u klubu svoje domovine: većina ih igra u SAD-u, neke u Norveškoj ili Italiji.

Za Reggae Girlz je izuzetni uspjeh što su došle na SP u Francuskoj već i zbog činjenice da čitava Jamajka ima jedva tri milijuna stanovnika, a nogomet tamo uopće nije najomiljeniji sport. Maltene nikoga nije zanimalo što rade nogometašice, nacionalna udruga Jamaican Football Federation je zapravo već više puta čak raspustila žensku nogometnu momčad jer nije bilo ni novaca niti uspjeha.

Sastav Jamajke

Reggae Girlz su ispale iz natjecanja, ali je pravo čudo što su uopće došle u Francusku.

Važno je zvati se Marley

Ali sportašice su prije nekoliko godina dobile važnu podršku od Cedelle Marley – da, to je kćerka Boba Marleya. Tek zahvaljujući njoj su sportašice stekle pažnju javnosti, ali i novčanu pomoć kako bi mogle poboljšati uvjete treninga. Ali novac je i dalje problem: „Financijski, sve to nema nikakvog smisla", priznaje i igračica napada Ashleigh Shimm za list New York Times. Pogotovo za njih same: neke igračice priznaju kako su u čitavih prošlih nekoliko godina ukupno dobile možda tek nekoliko stotina dolara, neke nisu dobile ni centa.

Ili momčad Nigerije: svih 23 nogometašica je tamo rođeno, ali samo njih 7 i igra u domovini. Čak i u zemljama gdje bi se moglo očekivati nešto drugo, „legionarke" čine više od polovice igračica: tako je to u sastavu Brazila, Nizozemske i čak Kanade. Naravno, i kod muških nogometaša je slično i nema malo reprezentacija gdje su igrači već odavno napustili domovinu.

Ali tamo je u pravilu riječ o stotinama tisuća ili čak milijunima eura, a kod nogometašica je to na razini, hoće li imati novaca platiti račune: „U mnogo zemalja žene još uvijek ne mogu otvoreno igrati nogomet, a čak i u Njemačkoj znam dobre nogometašice koje su prestale baviti se tim sportom jer su shvatile kako ne mogu živjeti od toga", kaže nam Axmann.

Čak i kod odlaska u inozemstvo, nogometašice ne mogu ni sanjati o vili, skupom autu i odličnim prihodima – ali plaćaju istu cijenu kao i svatko tko odlazi „trbuhom za kruhom". Francuska igračica obrane Wendie Renard je rođena na Martiniku, francuskom području u Karibima i kad su je pitali, što je bila najveća žrtva koja je dala za svoj sport je odgovorila: „Zbog nogometa sam ostavila svoju obitelj i otišla sam u Francusku kad mi je bilo samo četrnaest i pol godina". Renard sada igra po treći puta na svjetskom prvenstvu za Francusku.

Wendie Renard

Wendie Renard je otišla sa svojih Kariba u Francusku kao djevojčica od jedva 14 godina - samo zbog nogometa. A nju - niti njene kolegice - ne čekaju vile i milijuni...

(R)evolucija u Španjolskoj

No ipak, u nekim zemljama se okolnosti počinju mijenjati i nogometašicama ipak postaje lakše. Tako je kod domaćina ovog prvenstva, u Francuskoj, u Engleskoj, a posebno mnogo se dogodilo u Španjolskoj u posljednjih nekoliko godina. Upravo je tu zemlju odabrala 51 nogometašica iz 12 različitih nacionalnih sastava kao svoju novu domovinu i teško je reći samo jedan razlog, što se to dogodilo.

I španjolska nogometašica Veronica Boguete može potvrditi velike promjene u svojoj domovini. Ona je igrala za momčadi u Njemačkoj, SAD-u, ali sad joj je upravo Španjolska najdraže odredište. „U posljednjih dvije tri godine se dogodilo mnogo toga dobrog", kaže nogometašica. Susreti rivala Barcelone i Atletica Madrid su uvijek događaji od nacionalnog značaja u Španjolskoj, ali je golema novost bila što je preko 60 tisuća gledatelja došlo u golemi stadion Atletica u Madridu – i na susret ženskih sastava tih klubova.

Bez obzira na emancipaciju i feminizam, čini se kako je barem u nogometu još uvijek od odlučujućeg značaja – podrška muškaraca i muških klubova nogometašicama. „Već i investicije tih prvenstveno muških klubova ili kao u slučaju Atletica, pustiti i nogometašice da igraju na njihovom glavnom stadionu, može biti od izuzetne pomoći", kaže nam Axmann. Doduše susret „prave" Barce i Atletica bi pratilo i nekoliko puta više posjetitelja, ali i takve manifestacije i uspjesi na Svjetskom prvenstvu pomažu pobuditi pažnju javnosti. A onda i pažnju pokrovitelja i sponzora.

 

Preporuka uredništva