Tragično naslijeđe Daytonskog sporazuma | Politika | DW | 06.12.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Bosna i Hercegovina

Tragično naslijeđe Daytonskog sporazuma

Kako bi se podržala BiH i preradila tragična ostavština Daytona, potreban je zakon protiv negiranja genocida, članstvo u EU i pristupanje BiH NATO-u, piše stručnjak za pitanja holokausta i genocida David Pettigrew.

Razmatrajući naslijeđe Daytonskog sporazuma, ne treba zaboraviti da se Bosna i Hercegovina suočila s agresijom Srbije i Hrvatske od 1992. do 1995. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY ili MKSJ) identificirao je i osudio članove zločinačkih organizacija odgovornih za plansko provođenje ove agresije: državljane Srbije i Hrvatske, uključujući predsjednike Miloševića i Tuđmana. Mladić je napisao pismo Miloševiću - u kopiji je bio general Perišić – u kojem izražava zahvalnost za „neprocjenjivu“ pomoć koju su Vojsci Republike Srpske (VRS) pružile vlasti Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Bez te pomoći, naveo je Mladić u pismu, on ne bi uspio.

2001. godine Milošević je optužen za svoju viziju „Velike Srbije", za genocid i druga zlodjela počinjena u ostvarivanju te vizije. Još u ožujku 1993. godine BiH je protiv Srbije pokrenula postupak za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Konačno, pred Haškim tribunalom je utvrđeno da su u slučaju „Prlić i ostali” i hrvatski državljani bili umiješani u zločine "čiji je cilj bio trajno protjerivanje muslimanskog stanovništva iz tzv. Herceg-Bosne".

Iako su i Tuđman i Milošević bili umiješani u zločine u BiH, potpisali su Daytonski sporazum 1995. Budući da su Mladić i Karadžić već bili optuženi za ratne zločine i nisu mogli sudjelovati na pregovorima u Daytonu, Milošević je predstavljao i Srbiju i rukovodstvo Republike Srpske. Međutim, sastanku u Daytonu nazočili su i predstavnici bosanskih Srba koji tada još nisu bili optuženi - poput Momčila Krajišnika i generala Zdravka Tolimira. Oni su kasnije također optuženi i osuđeni za ratne zločine koje su počinili.

Problematičan sastav pregovaračkog tima

Svima je i ranije moralo biti jasno koliko je problematičan sastav pregovaračkog tima za sklapanje mirovnog sporazuma. U godinama nakon Daytonskog sporazuma i Hrvatska i Srbija su pokušale potkopati Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Obje ove zemlje, koje svoje teritorijalne ciljeve slijede otprilike od 1992. godine, su promovirale separatističke/secesionističke inicijative u BiH (Republika Srpska i Herceg-Bosna). Njihova taktika podrivanja suvereniteta BiH uključivala je antimuslimansku i nacionalističku propagandu.

David Pettigrew

David Pettigrew

Postojao je i unutarnji izvor destabilizacije: Republika Srpska. Milošević je bio taj koji je u Daytonu bio odgovoran za legitimitet Republike Srpske, jednog od dva entiteta "demarkiranih sporazumom". Utemeljitelji Republike Srpske službeno su se pozvali na jedinstveno geografsko područje RS-a, a zatim su to područje pokušali predstaviti kao etnički homogeno. U presudi Karadžiću, Pretresno vijeće MKSJ-a izjavilo je da postoji zajednički plan za „trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s područja na koje su bosanski Srbi polagali pravo“. Zapravo, nakon što su službeno proglasili teritoriju etnički homogenom, osnivači Republike Srpske napali su civilno stanovništvo Bosne i Hercegovine (od 1992. do 1995.). Pritom su počinili strahote i za ratne zločine, uključujući genocid, kasnije osuđeni pred Haškim sudom.

Karadžićevi Srbi su u Daytonu bili nagrađeni

Ipak - usprkos zločinima za koje su počinitelji već bili optuženi s obzirom na to da je MKSJ utemeljen u svibnju 1993. godine - Karadžićevi Srbi su u Daytonu bili nagrađeni. Republika Srpska, nasilno preobražena i preimenovana teritorija, priznata je i službeno ozakonjena kao entitet - entitet koji će u narednih 25 godina podrivati suverenitet BiH.

Nakon što je 1995. Republika Srpska legitimirana kao teritorijalna jedinica unutar BiH, njezine vlasti su zajedničkim naporima sprječavale povratak nesrba svojim kućama, usprkos Aneksu VII mirovnog sporazuma (pravo na povratak izbjeglica i raseljenih osoba u svoje kuće i stanove iz kojih su prisilno otjerani). Tako su vlasti u RS nastavile s realizacijom ratnog cilja - etničke homogenizacije. Sredstva za ostvarenje tog cilja su također uključivala zastrašivanje povratnika govorom mržnje, negiranje genocida, veličanje osuđenih ratnih zločinaca i sprječavanje spomen-obilježja za žrtve.

Uz to, Milorad Dodik, sada član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik RS, podriva suverenitet BiH osporavanjem odluka nacionalnog suda i prijetnjama odcjepljenjem. Republika Srpska pokušava spriječiti BiH da funkcionira kao država i podriva svaku nadu u uspostavu pravde, a time i pomirenje. Političko rukovodstvo RS-s negira genocid i prijeti secesijom – i to je do sada prolazilo nekažnjeno.

Trijumfalizam - fenomen koji retraumatizira žrtve i otvara mogućnost ponovnih zločina

Neuspjeh međunarodne zajednice da odgovori na takve destabilizirajuće provokacije rezultirao je javnim proslavama genocidnih zločina: fenomen koji je Hariz Halilović (socijalni antropolog na Sveučilištu RMIT, Melbourne) nazvao "trijumfalizmom" - fenomen koji retraumatizira žrtve i otvara vjerojatnost ponovnih zločina. Nažalost, ovaj "trijumfalizam" dio je naslijeđa Daytonskog sporazuma.

2014. je na mjestu odakle su njegove oružane snage gađale civilno stanovništvo Sarajeva, postavljena ploča u čast Ratka Mladića. 2016. godine je ispred studentskog doma na Palama postavljena ploča u čast Radovana Karadžića. Usred Višegrada već godinama postoji spomen-obilježje koje glorificira počinitelje i zločince. Kipar Miodrag Živković napravio je brojne nacionalističke spomenike, koji slave srpske oružane snage i one koji su bili odgovorni za zločine i koji su kasnije osuđeni za genocid i druge ratne zločine. Provokativnim spomen-obilježjima za počinitelje, poput onoga u Bijeljini (RS), koji je podignut "palim srpskim borcima", negira se genocid i ismijava sjećanje na žrtve. I ovo je dio tragičnog naslijeđa Daytonskog sporazuma.

Holbrooke kasnije bio frustriran

Kada sam 2009. godine imao priliku kratko razgovarati s Richardom Holbrookeom, koji je vodio pregovore u Daytonu, rekao sam mu da priznanje Republike Srpske vidim kao davanje legitimiteta genocida ali i kao dehumanizacijski čin diskriminirajuće isključivosti kojim su nastavljene genocidne namjere. Predložio sam da se političko postojanje Republike Srpske ospori ustavnom reformom, koja bi mogla preokrenuti ovu dehumanizirajuću zonu isključivosti. Rekao je da se u potpunosti slaže sa mnom - ali sumnja da je to izvedivo u praksi. Utemeljitelje Republike Srpske opisao je kao oportuniste, nasilnike i kriminalce. U svojoj knjizi "To end a war” Holbrooke je izrazio svoju frustriranost zbog priznanja Republike Srpske i izjavio da bi se podjela BiH na dva neovisna entiteta mogla shvatiti kao davanje legitimiteta srpskoj agresiji. Holbrooke je 2005. u predgovoru za knjigu Dereka Cholleta "The Road to the Daytons Accord" napisao da i još uvijek žali što je dozvolio bosanskim Srbima da nastave koristiti naziv "Republika Srpska".

Daytonski sporazum svjedoči o neuspjehu međunarodne zajednice da prepozna i zaustavi zločine genocida od 1992. do 1995. godine, neuspjehu u postizanju pravednog mira u Daytonu - i neuspjehu da se u razdoblju od 25 godina nakon rata podrži izgradnja države BiH. Dok Republika Srpska nekažnjeno negira genocid, apelira na Ustavni sud i prijeti secesijom, zakazivanje međunarodne zajednice uništilo je budućnost iduće generacije - i spriječilo uspostavu pravde.

Plakat ispred haške sudnice, ratni zločinac Radovan Karadžić

Plakat ispred haške sudnice

Potreban zakon o negiranju genocida

Na 25. godišnjicu Daytona, nužno je da se međunarodna zajednica suoči s ovim tragičnim naslijeđem. Ključna inicijativa bila bi da Visoki predstavnik, koji je odgovoran za nadgledanje mira, iskoristi svoja „Bonska ovlaštenja” za nametanje zakona protiv poricanja genocida i glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca. To bi bilo važno za preživjele, koji su dodatno traumatizirani prijetnjama i ponižavanjem. Pravni okvir za takav zakon može se naći u okvirnoj odluci Vijeća (Europske unije) od 28. studenog 2008. godine koja se odnosi na krivično gonjenje zbog širenja rasističkih i ksenofobnih stavova. Okvirna odluka predviđa da države članice moraju osigurati da javno odobravanje, poricanje ili gruba trivijalizacija zločina genocida budu inkriminirani. Švicarska i Belgijasu donijele takve zakone kojima se kažnjava negiranje genocida.

Ovi zakoni, koji se zasnivaju na tradiciji zakona protiv negiranja holokausta u Njemačkoj i Austriji, mogli bi poslužiti kao obrazac za BiH, gdje je odavno morao biti donesen takav jedan zakon. Poricanje genocida čin je mržnje i diskriminacije koji omalovažava ili opravdava barbarska nedjela počinjena prema žrtvama – ali ne samo zločine već i patnju. Poricanje predstavlja prijetnju jer može doprinijeti mogućem ponavljanju takvih nedjela. Negiranjem se žrtvama oduzima dostojanstvo, oni se prikazuju nedostojnim suosjećanja ili zaštite, što povećava vjerojatnost ponavljanja zločina. Zbog toga BiH mora inkriminirati poricanje ne samo genocida u Srebrenici, već i svih počinjenih ratnih zločina, kao i govor mržnje i veličanje ratnih zločinaca i njihovih zločina.

Konačno, važno je da se međunarodna zajednica suoči s prijetnjom secesije i destabilizacije BiH i da osudi takve akte. Suverenitet Bosne i Hercegovine mora biti priznat članstvom u Europskoj uniji i skorim ulaskom u NATO. Da bi se podržala izgradnja funkcionalne države u BiH - ali i preradila tragična ostavština Daytona, potreban je zakon protiv negiranja genocida, članstvo u EU i pristupanje ove zemlje NATO-u.

David Pettigrew je profesor filozofije na američkom Sveučilištu Connecticut (SCSU) i Studija o holokaustu i genocidu na Yaleu. Njegov tekst povodom 25 godina Daytonskog sporazuma ustupilo nam je njemačko "Društvo za ugrožene narode".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!

Preporuka uredništva