Talijanski kauboji polako izumiru

Dvije generacije talijanskih kauboja ili “buttera”- kako ih ovdje zovu, pjevaju na sav glas. Giovanni Travagliati i Piero Crociani provodili su sate u sedlu na konju pjevajući dok su čuvali stoku. Ova glazba se danas više često ne može čuti. “Butteri” su „vrsta koja odumire“. Danas njihove usluge više nisu potrebne.

“Era una vita dura... Bio je to težak život. Morate ustati veoma rano svako jutro, prije stoke“, priča Giovanni Travagliati koji je više od 80 godina proveo u sedlu. Danas ima 102 godine. Desetljećima je bio tzv. „capo buttero“, odnosno, glavni kauboj talijanske kraljevske obitelji Corsini koja ima veliko imanje u Toskani. Naučio je Piera Crocianija sve tajne zanata. On se i danas sjeća sati provedenih u sedlu, i toga kako je štitio životinje od vukova i krivolovaca.

Radilo se cijele dane i noći

Radilo se od pet ujutro do devet sati uveče, od ponedjeljka do nedjelje. A onda u ponedjeljak ispočetka. Nije bilo slobodnih dana. Živjeli smo na seoskom imanju, u kući koju nam je dao princ, što god bi se dogodilo oni bi nas pozvali i mi smo se morali vratiti na posao, danju ili noću, nedjeljom, čak i na Božić”, priča Piero.

Regija Maremma na zapadu Italije je poznata po “butterima”. Ovo uglavnom močvarno zemljište, pokriveno velikim imanjima, imalo je premalo pašnjaka za sve više stoke koja je tamo uzgajana. Samo su žilavi muškarci mogli ukrotiti divlje konje Maremme i brinuti se o životinjama. “I krave su bile prilično divlje. Ako bi dotakli njihove mlade, napadale su. One su jako ljubomorne. I konji su bili takvi. Moralo se znati s njima. Ali opet, evo nas tu- nas dvojica. Uzgojili smo dosta konja i krava, a da nikad nismo imali neku nezgodu”, priča on.

Pa ipak stvari su se promjenile u Maremmi. Danas se svi “butteri” mogu nabrojati na prste jedne ruke. Stefano Pavin je ‘capo buttero' na imanju Albareze, koje se nalazi oko stotinu kilometara sjeverno od Rima. Ovdje je nekoć bilo sedam kauboja, ali je on danas tek jedan od četiri. Imanje Albareze smanjilo je stado maremma stoke. Ovu vrstu više ne koriste kao teretne životinje, sada taj posao obavljaju traktori. Parvin kaže da više nije tražena ni junetina. “To je vrlo lagano meso, sa malo masnoće, tamno je. Ljudi ga ne žele. Navikli su na svjetlije meso s određenom količinom masnoće u njemu”, priča Stefano.

Posla nema, subvencije su male

Zemljoradnici i stočari dobivaju male subvencije za uzgajanje marema stoke, vrste kojoj prijeti izumiranje. To svakako nije dovoljno da pokrije troškove uzgoja, zato se polako povlače iz posla i otpuštaju kauboje. “Ovo je vrsta koja daje vrlo malo. Dok proizvodnja standardne junetine daje zaradu od oko 65 posto po kravi, naša daje 50 posto. Privatni vlasnici se boje da s ovim nikad neće napredovati”, kaže on.

Piero Crociani je jedan od žrtava ovog trenda. Prije nekoliko godina, otpušten je s imanja na kojem je proveo skoro čitav život. “Pozvali su me vlasnici imanja i rekli mi da su odlučili da promjene smjer posla, da će prodati stoku i da bih ja trebao ostati kod kuće. Nedavno sam počeo raditi na drugom imanju, ali su i oni počeli mijenjati smjer i sada rasprodaju stado. Dakle, zanat izumire“, kaže Crociani.

Piero pokušava da započeti novi posao kao samostalni radnik. Vješti “buttero” trenira konje, nudi poduku jahanja i organizira konjske utrke. On traži od vlasti veće podsticaje kako bi vrste iz Maremme opstale i kako bi se kauboji vratili. “To je više od zanata ili zanimanja. To je dio kulture. Ne bude li više “buttera” u Maremmi, neće biti više ni Maremme. I sa Maremom je gotovo“, dodaje Piero.
Iako živi od danas do sutra, kaže da ne bi promjenio ništa u svom životu kada bi se mogao vratiti unatrag. Samo bi radio više i napornije kako bi sačuvao stoku i način života.

Autori: Jean Di Marino / Daniela Vranković
Odg. urednik: Željka Telišman