„Takmičeći se u desničarenju, završili smo u jednopartijskom sustavu“ | Politika | DW | 06.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

„Takmičeći se u desničarenju, završili smo u jednopartijskom sustavu“

Povjesničarka Dubravka Stojanović govori o projektu „Tko je prvi počeo“, o tome kako u regiji zakonodavastvo piše povijest, zašto je Srbija završila u jednopartijskom sustavu, kako se rat nastavlja na terenu povijesti...

DW: Vi ste nedavno, s grupom najistaknutijih povjesničara iz regije objavili Deklaraciju „Obranimo povijest". To je kruna projekta „Tko je prvi počeo? - Povjesničari protiv revizionizma" i nastavak je projekta "Jezici i nacionalizmi" i Deklaracije o zajedničkom jeziku Udruženja KROKODIL. Koji su ključni razlozi zbog kojih povjesničari jednom deklaracijom moraju podsjećati na osnovna načela na kojima bi se trebalo zasnivati proučavanje povijesti?

Dubravka Stojanović: U poplavi kvaziznanosti povijest je pregažena nekoliko puta. Manipulacije s prošlošću počele su osamdesetih, s nacionalizmom, kada je trebalo dovesti u pitanje Jugoslaviju i pripremiti rat. Mržnju je bilo najlakše proizvesti pomoću dramatičnih, isfabriciranih priča iz prošlosti, to je najlakši put da se stvore kolektivne emocije - od straha i empatije sa žrtvama vlastitog naroda, do prezira, mržnje, potrebe za osvetom. Onda su bili ratovi i povijest je bila stalno na dnevnom redu. Podsjetimo se samo da je Ratko Mladić pred ulazak u Srebrenicu pozvao na osvetu protiv Turaka! Poslije ratova, sve su vlasti i dalje igrale tu igru, a najčešće s Drugim svjetskim ratom, jer su ideologije koje su taj rat izgubile vrlo jake u današnjim državama. Zato imamo probleme i s izjednačavanjem četnika i partizana u Srbiji i s pozdravom Za dom spremni u Hrvatskoj. Nije bolje ni u Sloveniji, BIH, Crnoj Gori. A sve više se i svaka godišnjica ratova devedesetih koristi za nova preganjanja, rat se nastavlja drugim sredstvima, danas se on vodi na terenu povijesti. Deklaracijom smo htjeli obraniti našu znanost, ali i reći da je to jako opasno po naša društva. Kao što je netko rekao - fizika je opasna znanost, u Hirošimi je zbog fizike ubijeno više od 100.000 ljudi, ali zbog povijesti su ubijeni milijuni.

Deklaraciju je do sada potpisalo gotovo 600 ljudi, među kojima su i pisci, povjesničari, novinari. Je li ona naišla na oštre reakcije poput onih koje 2017. godine doživjela Deklaracija o zajedničkom jeziku?

Nije, za sada. To jest čudno, ali mislim da smo iznijeli osnovna načela naše znanost, pa je vrlo teško da neko izađe protiv toga, jer je Deklaracija vrlo načelna. Ustati protiv toga značilo bi dokazati da jeste revizionisti, da ne prihvaćate bazične standarde znanosti, a to nitko za sebe ne želi reći.

Nedavno je srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić oštro reagirao na portal RatuSrbiji.rs, nazvao ga politizacijom ratnih zločina i rekao da se o ratnoj prošlosti bivše Jugoslavije više i nema što istraživati. Je li takva reakcija još jedna potvrda da je ovakva Deklaracija nužna? Zašto je ministru zasmetao jedan ovakav portal?

U skoro svim današnjim državama su na vlasti oni koji su rat vodili, tako da tu nema ničeg čudnog. Zato su oni u savezu i zavjetu šutnje. Politizacija je kad se bavite zločinima vlastite strane, a nije kad se bavite tuđim zločinima nad vama. Haag je politički sud kad sudi „našima", a nije kad sudi „neprijatelju" itd, itd… Ali nije Dačič potpuno u krivu, jer zločini počinjeni devedesetih jesu najbolje istraženi zločini zahvaljujući Haškom sudu. Nikada ni za jedan rat nije napravljena takva forenzička analiza, nije prikupljeno i na internetu objavljeno toliko dokumenata, pa i onih s oznakom državne tajne. Tako da se o tome sve zna, ali se ne želi znati. Za prethodne ratove i zločine se možda i moglo reći „nismo znali", ali sada to nije moguće. Ako danas to prešućujete, to može samo značiti da s tim nemate problem, ili čak da se s tim slažete.

Vi ste na predstavljanju Deklaracije rekli da u cijeloj regiji i pravosuđe piše povijest. Deklaracijom se između ostalog od sudova traži da prilikom primjene zakona vode računa o utvrđenim povijesnim činjenicama. U kojim slučajevima sudovi u regiji nisu o tome vodili računa?

Tražili smo od Skupština da ne donosi deklaracije i zakone kojima se propisuje prošlost. To je vrlo opasna praksa, jer se postavlja pitanje kako onda mi znanstvenici možemo raditi, ako je zakonom propisano što se desilo? Što ako pronađemo dokumente koji to dovode u pitanje - je li to onda krivično djelo? Na primjer, ako pišemo da su četnici od jeseni 1941. surađivali s okupatorom i vršili ratne zločine, što bi bilo u suprotnosti sa Zakonom o pravima boraca kojim su de facto izjednačeni četnici i partizani. Sudovi su rehabilitirali kolaborante i razne zločince primjenjujući te nakaradne zakone, iako su imali mogućnosti konzultirati činjenice do kojih je došla povijesna znanost i zaključiti da konkretni slučajevi nisu zaslužili rehabilitaciju. Ili su primjenjivali zakone tako što su osporavali navodne proceduralne greške u suđenjima poslije Drugog svjetskog rata. Ne možete primjenjivati današnje standarde na suđenja od prije 70 godina, a još uz to da pri tom prihvaćate druga suđenja iz istog vremena, na primjer suđenje Stepincu. To je ta selekcija koja bi trebala biti nedopustiva - uzimate što vam se sviđa, a odbacujete iz povijesti ono što vam ne odgovara.

Dubravka Stojanović je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je u Institutu za noviju povijest Srbije, a od 2016. godine redovna je profesorica na odjelu za povijest na Filozofskom fakultetu. Kao potpredsjednica Komiteta za edukaciju Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi iz Soluna urednica je srpskog izdanja šest povijesnih udžbenika za srednje škole. Napisala je desetak knjiga, među kojima su “Rađanje globalnog svijeta 1880-2015”, "Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i europeizacija Beograda 1890 -1914” , "Ulje na vodi, Ogledi iz povijesti i sadašnjosti Srbije”, i "Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX. vijek”.