Mundijal u Kataru: Zašto neću isključiti televizor
Rasprave se vode u obiteljima, društvo u kavani se svađa, kolege živo diskutiraju… a dilema glasi: „Gledaš li Svjetsko prvenstvo?“ U Njemačkoj je to najveće pitanje ovih dana.
Smije li se, usprkos svim političkim kontroverzama koje okružuju turnir u Kataru, uopće gledati nogomet ili čak navijati? Ili je to moralno upitno?
Na bundesligaškim stadionima kao da su svi istog mišljenja. Transparentima su navijači posljednjih tjedana pokazali da odbijaju Mundijal u Kataru, isticali su smrti gastarbajtera koji su gradili tamošnje stadione, homofobiju i tlačenje žena. Sve su to dobri razlozima.
Ali, za mnoge kritičare je Katar simbol nečeg još dubljeg – opasnog puta kojim je zagazio moderni nogomet. Šeici i sportswashing – pranje imidža pomoću sporta – mutni investitori, korupcija, prodaja duše igre. Sve se to može s gađenjem odbiti tako što se utakmice naprosto ignoriraju. To potpuno razumijem.
Ipak, da se ignorira najveći sportski događaj svijeta? Pred Svjetsko prvenstvo u Rusiji prije četiri godine isto je bilo gunđanja, ali ne i poziva na bojkot. U to vrijeme je Rusija bombardirala ciljeve u Siriji, a i tamo su na gradnji stadiona izrabljivani radnici iz Sjeverne Koreje. „Robovi iz Sankt Peterburga“ – tako je glasio jedan novinski naslov.
Zar nije već tada pređena crvena linija? Da li uopće TV-bojkot ičemu doprinosi? Na kraju krajeva, svaki gledatelj i svaki kafić mogu odlučiti hoće li upaliti televizor - ili neće. Da, veliki pad gledanosti pogodio bi i FIFA-u.
Ali, čak i ako gledanost padne u Njemačkoj, ili možda Skandinaviji, to nije ništa u odnosu na svjetsku publiku. FIFA se odavno okrenula novim tržištima, i to joj se u načelu ne može zamjeriti.
Uostalom, odavno je red da se jedno prvenstvo održi u arapskom svetu. Za to je FIFA-i trebalo skoro sto godina. Kritika na račun „zimskog Mundijala“ u zemlji bez nogometne tradicije je eurocentrična, neki bi rekli da je i zapadni kapric. Regija je zaslužila veliki nogomet.
Je li to baš morao biti Katar? Ni ja nisam sretan s tim izborom. Ali, uključit ću televizor i gledati utakmice. Znam da će me to boljeti. Euforije nema. Prizori „fake navijača“ koji slave u Dohi izgledaju sumorno. Jednako kao i izgledi da bi nas predsjednik FIFA-e Gianni Infantino mogao i dalje zamarati svojim „porukama mira“.
Nadolaze mi sjećanja iz detinjstva, kad sam 1994. razrogačenih očiju sjedio pred televizorom. Nigerija je igrala ludo, Brazilac Bebeto je slavio golove potezom kao da ljulja bebu. Te slike se urezuju. Svaki navijač ima malu osobnu povijest koja ga vezuje za neko Svjetsko prvenstvo. Na kraju gledamo, iz ljubavi prema igri. Ili barem jer kao sportski novinari moramo to pratiti.
Ovog puta će to biti nova pitanja – što može učiniti afrički šampion Senegal, hoće li Messi iskoristiti poslednju priliku, kako će proći njemački selektor Hansi Flick sa svojim timom? Sve su to sportske priče koje vrijedi ispričati, ali mene jednako zanimaju i priče pored terena.
Gdje će se pojaviti pukotine u predstavi FIFA-e, koja već sada tvrdi da je ovo „najbolje Svjetsko prvenstvo svih vremena"? Hoće li na međunarodni pritisak Katar ipak osnovati fonda za odštetu radnicima i porodicama stradalih? Kakva će biti sloboda novinara koji izvejštavaju s prvanstva? Zanimaju li navijače iz drugih zemalja uopšte „ljudska prava“, onako kako zanimaju nas u Njemačkoj? Što će reći basnoslovno plaćene PR figure poput Davida Beckhama, „veleposlanika“ Mundijala?
Sve to me zanima, sve to želim znati, propitivati, o tome raspravljati. S obitelji, u kantini ili kafiću. Sve to zaslužuje našu pažnju. Zato nema šanse da isključim televizor u narednih mjesec dana.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu