Sukob izbjeglica i domaćih usred suše

Staro drvo je tinjalo čitavu noć. Alice Maraka i njezina obitelj su sakupili drvo tijekom dugotrajne potrage po sušom pogođenom području. Kada se žar ugasio, Alice gotov drveni ugljen odnosi do susjednog izbjegličkog kampa Ujedinjenih naroda. Tamo za zdjelu ugljena dobije dva tanjura graha ili prosa. „Trgovina s izbjeglicama je još jedino što nam je preostalo. No izbjeglice u međuvremenu same proizvode ugljen. Tako da često ništa ne uspijemo prodati“, žali se mlada žena.

Đavolji krug zvan drveni ugljen

Alice pripada pastirskom narodu Turkana po kojem se naziva čitava regija. Izbjeglički kamp Kakuma leži na zapadu Turkane udaljen stotinjak kilometara od Sudana. Tamo bijesni građanski rat koji svakodnevno tisuće tjera preko granice u sjevernu Keniju. Ovdje izbjeglice nailaze na tradicionalan način života kakav ovdje vlada već tisućljećima. Većina od oko milijun pripadnika naroda Turkana su nomadi-stočari. Dugotrajna suša koja vlada, ugrožava njihova stada ovaca, koza, deva i goveda. Tomu još treba dodati i problem s drvom za drveni ugljen. I ono malo vegetacije koja je još donekle zadržavala vodu, nestaje. I Alice i njezina obitelj je posljednjih dana izgubila svu stoku. Sada su se ulogorili u blizini kampa Ujedinjenih naroda u nadi da će dobiti malo vode i hrane. Javljaju se i prva neprijateljstva naspram pridošlica. „Izbjeglice nam uzimaju zemlju i zagađuju vodu“, kaže Alice.

Napetosti između izbjeglica i domaćih

O oko 180.000 izbjeglica u kampu Kakuma se brine UN i humanitarne organizacije. Za domaće stanovništvo je odgovorna vlada u Nairobiju. Ova dvije skupine nemaju nikakvih dodirnih točaka osim na bunarima za vodu i na tržnicama. „Mi izbjeglicama ne možemo pomoći da se vrate kućama. Ali ima mnogo problema. Vlada nam mora pomoći. Izbjeglice nam kradu stoku, a kad tražimo stoku natrag, prijeti nam se", žali se Alice.

U izbjegličkom kampu situacija nije blistava. Zbog nedostatka sredstava Svjetska prehrambena organizacija (WFP) je bila prisiljena prepoloviti porcije hrane za izbjeglice. Kamp je prepun, ljudi nemaju nikakvog zaposlenja. Većinu vremena ovi ljude provode čekajući. Osim toga, izbjeglice se žale na domaće stanovništvo, da ih potkrada i da su agresivni. Glasine se brzo šire.

Bitka za vodu

Organizacija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) pokušava usred suše izgraditi mostove između pridošlice i domaćeg stanovništva. Zbog popunjenosti kampa Kakuma, u obližnjem gradiću Kalobeyei je pokrenut projekt zajedničkog stanovanja. U jednom naselju izbjeglice i domaći žive vrata do vrata. “Želimo im pomoći i da stanu na vlastite noge jer sredstva su sve oskudnija”, kaže Honorine Sommet-Lange, voditeljica ureda UNHCR-a. No proces je otežan zbog suše. Sommet-Lange svjedoči o napadima domaćih na konvoje s pomoći izbjeglicama. „Ljudi od nas jednostavno traže vodu“, kaže.

Izbjeglički kamp i dalje raste

No u međuvremenu preko 30.000 Sudanaca živi u projekt-naselju Kalobeyei. Svaki mjesec preko 2.000 novih izbjeglica prelazi granicu između Sudana i Kenije. Sredstva za pomoć izbjeglicama su sve oskudnija. „Pomoć stiže ali u međuvremenu nije ni izbliza dostatna“, kaže Honorine Sommet-Lange. Prošle godina smo dobili svega 20 posto od potrebnih 226 milijuna dolara za pomoć izbjeglicama i domaćem stanovništvu. Izgledi da bi se izbjeglice mogle vratiti kućama su sve manji. Građanski rat u Sudanu bjesni, u Keniji vlada suša. Čitava regije je na pragu humanitarne katastrofe. A pomoći nema.