″Stvara se atmosfera za nešto jezivo″ | Politika | DW | 01.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

"Stvara se atmosfera za nešto jezivo"

Novosadski novinar Aleksandar Reljić govori za DW povodom premijere svog dokumentarca „Enkel“ o preživjeloj logorašici koja je usvojila unuka zapovjednika Auschwitza. To je priča o oprostu, a takve nisu baš popularne.

Der Film Enkel (Enkel-Produktion)

Rainer Höß

Eva Mozes Kor, logorašica iz Auschwitza, 2014. godine je simbolično usvojila Rainera Hößa, unuka zapovjednika tog logora. Njih dvoje su u Auschwitzu potpisali zavjet o zajedničkoj borbi protiv rasizma, antisemitizma i ksenofobije, a o njihovoj priči novosadski novinar Aleksandar Reljić snimio je dokumentarni film „Enkel" („Unuk").

Film se premijerno prikazuje u petak (30.3.) u Domu omladine u Beogradu, u okviru Martovskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma. Autor je film posvetio sjećanju na 10.000 Židova iz Bačke koji su ubijeni u Auschwitzu. U intervjuu za DW kaže da se ova priča od drugih o Holokaustu razlikuje po tome što je njen glavni motiv – oprost.

Tko je Rainer Höß?

Rainer Höß je unuk Rudolfa Hößa, zapovjednika nacističkog koncentracijskog logora Auschwitz. Njegov otac, njegove tetke i stric su živjeli u vili zapovjednika logora. Dvorište u kojem su se igrali samo je zid dijelio od logora smrti. Živjeli su na sto metara od krematorija. Njegov djed je najprije bio raspoređen u logor Dachau, da bi potom od samog početka postojanja Auschwitza bio njegov zapovjednik.

Neki bi rekli da je upravo on najmonstruozniji zločinac u povijesti čovječanstva, koji je prvi isprobao učinkovitost ciklona B i ubijanje u plinskoj komori. On je osmislio cijelu industriju smrti, ubijanje i uklanjanje dokaza kremiranjem.

Kada je Rainer Höß kao dijete prvi put otišao u Dachau, posumnjao je da je Rudolf Höß kojeg su ondje spominjali njegov djed. Došao je kući i pitao oca, ali mu je on odgovorio da to nije njegov djed, nego da je djed bio Hitlerov zamjenik (zamjenik Adolfa Hitlera zvao se Rudolf Heß, a zapovjednik Auschwitza Rudolf Höß). Kada je shvatio o čemu se radi i koliko su ga lagali, Rainer je s 15 godina pobjegao od kuće. U 39. godini doživio je srčani udar, pao u komu i poslije tog iskustva počeo se baviti Holokaustom.

Tada upoznaje Evu?

Der Film Enkel (Enkel-Produktion)

Eva Mozes Kor i Rainer Höß

Eva Mozes Kor je 1944. godine iz rumunjskog gradića koji je bio dio mađarske okupacijske zone zajedno sa sestrom blizankom, dvije starije sestre i roditeljima deportirana u Auschwitz. Starije sestre i roditelji su odmah po dolasku ubijeni u plinskoj komori, a Eva i njezina sestra blizanka su uključene u program Mengeleovih eksperimenata.

Cijelog života se borila da dođe do Mengeleovih dosjea, kako bi saznala što su zapravo nacistički doktori radili. Stupila je u kontakt s Hansom Münchom, liječnikom iz Auschwitza i Dachaua,  koji joj je među ostalim objasnio kako je funkcionirala plinska komora. To dugo nakon kraja rata nije bilo poznato.

Suprotno raširenom uvjerenju, iz tuševa u plinskim komorama nije izlazio plin, nego su iz jedne rupe na stropu bacali ciklon B u granulama. On se u dodiru s vodom na podu pretvarao u plin. Logoraši koji su bili tjelesno slabiji odmah su padali mrtvi, a oni jači su se penjali preko leševa pokušavajući doći do zraka. Kad bi mrtav pao i onaj posljednji koji se uspio popeti do vrha gomile leševa, Hans Münch bi kroz prozorčić konstatirao da su svi mrtvi i potpisivao jednu zajedničku osmrtnicu za 2.000 ljudi.

Za Evu Mozes Kor je bila velika stvar to što joj je jedan pripadnik SS-a priznao Holokaust. Ona mu se htjela zahvaliti i napisala mu je pismo oprosta. Kada je to učinila, shvatila je koliki teret je skinula sa svojih leđa i koliko ju je taj oprost oslobodio sve one viktimizacije koju je doživljavala desetljećima nakon oslobođenja.

Njeno zagovaranje oprosta je Rainera Hößa potaknulo na to da ju kontaktira. Napisao joj je da bi on volio biti njezin unuk, a ne unuk Rudolfa Hößa. Sastali su se u prosincu 2014. u Auschwitzu i tu su na kraju potpisali zavjet o simboličnom usvajanju.

DW: Kad su prevladali unutarnje borbe, koliko je teško bilo suočiti se s društvom – jesu li i drugi preživjeli pozdravili njihovu odluku?

Aleksandar Reljić: Eva je danas u svijetu preživjelih logoraša jedinstvena u svakom smislu, ali ne tako omiljena, jer se smatra da je nedopustivo oprostiti nacistima ono što su radili. Ali vrlo je čvrsta u tom svom stavu i ta vrsta praštanja je njen vid borbe protiv mržnje u svijetu, ksenofobije, antisemitizma. Međutim, definitivno su oboje neprihvaćeni i mislim da i moj film nije toliko prihvaćen, baš zbog toga što se bavi time. Svijet je navikao da sve gleda crno-bijelo.

DW: A kako je na sve to reagirala Rainerova obitelj?

Der Film Enkel (Enkel-Produktion)

Aleksandar Reljić

Reljić: Kada je otišao od kuće, a posebno onog trenutka kada je počeo izlaziti u javnost, Rainer je postao crna ovca obitelji. S njima više nema nikakve kontakte, ali ima svoju veliku obitelj i, kako kaže, zapravo je to što se bori protiv negacije Holokausta tvrđava kojom štiti svoju djecu i unučiće od tog nasljeđa. Ima i organizaciju koja okuplja nacističke potomke koji su se suočili sa zločinima predaka i prilično je aktivan u kontaktima s preživjelima, ali i u istraživanju pranja nacističkog novca poslije Drugog svjetskog rata, za koji se smatra da se i danas nalazi u švicarskim bankama.

DW: Tebi ovo nije prvi put da se baviš Holokaustom. Što te privlači toj temi?

Reljić: Počeo sam 2013. u prosincu raditi film o jugoslavenskom sjećanju na žrtve Auschwitza i Holokausta. Izložba koja je postojala u jugoslavenskom paviljonu u Auschwitzu bila je jedna od prvih, ali je početkom ratova na prostoru bivše Jugoslavije zatvorena, jer više nije bilo države koja bi održavala taj muzejski prostor. Tek je sredinom dvijetisućetih počela rasprava o tome hoće li biti otvoreni slovenski paviljon, hrvatski i ostali. Onda je UNESCO odgovorio da su to bile jugoslavenske žrtve i da bi trebalo napraviti zajedničku izložbu. Znači, opet je netko sa strane došao i rekao ovim našim malima ovdje da neke stvari nisu za igranje i da bi trebalo razmišljati u odnosu na kontekst u kojem su ti ljudi stradali.

Onda su 2008. počeli prvi pregovori na razini stručnjaka koje su delegirale vlade šest bivših republika i cijeli proces je bio daleko od očiju javnosti. Mene je zanimala izložba i ja sam prilično slučajno nabasao na priču o pregovorima i htio sam kroz priču o paviljonu ispričati o jugoslavenskom sjećanju na žrtve. Kada sam 2015. konačno sklopio emisiju i htio ju emitirati 27. siječnja na godišnjicu, gledao sam i druge televizije da vidim kako se izvještava. Tada sam naletio na emisiju u kojoj se Rainer Höß uživo uključivao u program iz Krakova. Oduševio me je, krenuo sam ga istraživati i našao tekst o tome kako ga je usvojila preživjela logorašica. Istog trenutka sam shvatio da moram napraviti film o tome.

DW: Snimao si filmove i o ratovima devedesetih. Postoje li neki Eva i Rainer i na prostoru bivše Jugoslavije?

Reljić: Ono što je mene otjeralo u ovaj posao jesu upravo ti ratovi i klinačka zaljubljenost u povijest Drugog svjetskog rata. Ono što se početkom devedesetih događalo ovdje odmah je sa sobom donijelo reviziju te povijesti, i sve vrijeme mi je motor veza koja postoji između ondašnjih i posljednjih zbivanja. To je bila frustracija zbog koje sam se uhvatio u koštac s novinarstvom već s dvadesetak godina. Priča o ljudima koji su se svojom hrabrošću opirali nacionalizmu, zločinima i ukazivali na njih u trenutku kada su se dogodili ima stvarno mnogo.

Ima i mnogo ljudi koji su baš zbog toga stradali. Srđan Aleksić je vjerojatno najpoznatiji primjer. Radio sam i film Heroji bitke za ranjenike o doktorici Dušanki Vujasić i Peru Daciću iz Goražda, koji su ubijeni zato što ih je njihova strana smatrala izdajnicima. Oni su prosto odbijali da politika na bilo koji način utječe na njihov život, pa čak i kada su u vihoru rata direktno involvirani u sve što se događalo oko njih. Oni su ostali u bolnici u Goraždu da pomažu ranjenicima i na kraju stradali – ona od granate ispaljene iz Foče na bolnicu, a Pero Dacić dok je prevozio ranjenike. Za njega se čak i ne zna točno, ali se tvrdi da ga je Milan Lukić zaklao na Višegradskom mostu i bacio u Drinu.

DW: Jesmo li barem nešto naučili iz svih tih priča?

Reljić: Ljudi koji ne mrze uvijek vole pogledati te priče da bi pronašli utemeljenje za svoje mišljenje, da bi im bilo lakše, da bi imali neku vrstu oduška u odnosu na ono što ih pritiska kao masovna pojava mržnje, relativizacije, kompromisa. A ljudi koji mrze uvijek će izokrenuti taj sadržaj, drugačije ga tumačiti, pitati „zašto se baviš muslimanima kad ima srpskih žrtava", „zašto Židovi, pa oni su vladali svijetom"... Cijela ta relativizacija zločina, negiranje, pa pronalaženje sijaset uzroka i razloga za zločine, služe samo kako bi im bilo udobno u mišljenju koje je ignorantsko, neznalačko i prije svega komotno.

DW: Je li onda moguće da nam se sve to ponovo dogodi?

To je uvijek pitanje politike – koja vrsta politike je potrebna da bi građanima skrenula pažnju sa suštinskih problema. Sada je, na primjer, potpuno normalna stvar da se u Srbiji, ovakvoj kakva je, rehabilitira Milan Nedić i kaže da on nije ubijao Židove. Ne, nije, on je samo Gestapou davao popise ljudi i samo je njegova policija privodila i predavala Gestapou Židove, Rome, Srbe, komuniste, neposlušne.

Ovo u čemu danas živimo je stvaranje atmosfere za nešto jezivo grozno u svakom smislu. Ne vidim baš svijetlu budućnost. Desnica svuda raste, desnica je ovdje opća pojava, zaoštravaju se odnosi i kopaju rovovi. I sam Rainer Höß ispred kule Auschwitza objašnjava švedskim studentima današnju situaciju riječima: „Danas kada uzmete Mein Kampf, umjesto riječi Židov stavite musliman i to je ono što se trenutno događa u svijetu."

*Aleksandar Reljić, rođen 1974., je novinar u dokumentarno-obrazovnom programu Radio-televizije Vojvodine. Tijekom dvadesetogodišnje novinarske karijere bio je autor dokumentarnih filmova, emisija i reportaža na temu ljudskih prava, ksenofobije, ratnih zločina i međuetničkih odnosa, uglavnom na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic