Strah katoličke crkve od američkih sudova

Nije ništa novo da američki sudovi osuđuju katoličke svećenike zbog napastovanja i spolnog zlostavljanja djece. Ali u međuvremenu postupak zahvaća sve više dužnosnike u hijerarhiji katoličke crkve - i pitanje je, do kuda bi uopće američka pravda mogla dosegnuti: sve do Vatikana?

Američki kler sa golemom zabrinutošću prati slučaj koji se vodi u Philadelphiji. Tamo je zapravo optužen katolički svećenik James Brennan za samo jedan poznati slučaj, pokušaj silovanja četrnaestogodišnjeg dječaka. Ali u centar pažnje tužilaštva - i čitave američke javnosti je dospio monsignor William Lynn, svojevrsni "kadrovski direktor" biskupije u sporno doba jer je postalo poznato kako je on znao za nastrane sklonosti tog svećenika. Već i tako, po četiri točke optužnice, monsignoru prijeti 21 godina zatvora i Lynn je pred sudom spremno prebacio krivnju na još višu instancu u crkvenoj hijerarhiji.

Uništen popis nastranih

On nije samo znao za Brennana, nego je još 1994. napisao čitavu listu sa 35 dušobrižnika sumnjivih sklonosti od kojih su mu neki i osobno priznali svoje nastranosti. Ali on je taj popis načinio za svog "šefa", nadbiskupa Anthony Bevilacqua koji je onda mogao učiniti nešto protiv optuženih - ali nije. Štoviše, postoje dokazi koji bi mogli ukazivati kako je nadbiskup osobno naredio - uništavanje te liste moguće nastranih svećenika! Utoliko nema nikakve sumnje da bi i nadbiskup sad odgovarao pred sudom - da nije preminuo još u siječnju ove godine.

Osim ove "zapovjedne odgovornosti" u crkvi, drugo načelno pitanje koje muči crkvene dužnosnike jest gdje je tanka granica između crkvene - i moguće ispovjedne tajne s jedne i dužnosti "poslodavca" prijaviti svog "suradnika" kojeg uhvati u krivičnom djelu. Tim pitanjem će se baviti sud u Kansas Cityu ove jeseni gdje će tamošnji biskup, Robert Finn morati odgovarati, zašto nije prijavio nalaz fotografija dječje pornografije na računalu dušobrižnika Shawna Taringana. On je zbog toga i uhićen u svibnju 2011.

Koliko dugo treba za tužbu?

Ali ono što možda najviše brine katoličku crkvu u Sjedinjenim Državama jest inicijativa - koju podržavaju mnoge udruge - uvelike produžiti rokove ili čak potpuno ukinuti zastaru za slučajeve spolnog zlostavljanja djece. Treba imati na umu kako je mnogim žrtvama dugo trebalo - ponekad 30 ili 40 godina, kako bi izašli na kraj s onim što im se dogodilo u mladosti i prijave dušobrižnika koji ih je zlostavljao.

Gotovo je apsurdno da je to u mnogim američkim saveznim državama - puno prekasno. Na primjer, građani savezne države New York moraju prijaviti slučajeve zlostavljanja koje su pretrpjeli kao maloljetnici samo do navršene 24. godine života. Nakon toga, nastupa zastara.

Katolička crkva u SAD, već i ovako zatrpana sa oko 15 tisuća optužbi za spolno zlostavljanje, otvoreno se protivi ukidanju zastare. U tu svrhu su angažirani i profesionalne - i skupe organizacije lobista koji utječu na odluku političara, a ponegdje osobno biskupi "razgovaraju" s političarima kako bi spriječili ukidanje zastare.

Crkva (ipak) ne bježi od odgovornosti

Istini za volju treba reći i kako je katolička crkva u Sjedinjenim Američkim Državama već platila golemu cijenu za nastrane sklonosti nekih svojih pripadnika. Ukupno je to oko 2,5 milijardi dolara koje je crkva platila za odštete, sudske troškove i programe skrbi za žrtve napastovanja - o cijeni koju je platila za narušen ugled da niti ne govorimo.

Ukidanjem rokova za zastaru bi dovelo do nove poplave tužbi. Patrick Braninngham, predstavnik crkve savezne države New Jersey, ukazuje kako se neka institucija jednostavno ne može obraniti protiv optužbi protiv počinitelja za navodna zlodjela koja su počinjena prije pola stoljeća ili više i gdje je gotovo sigurno kako je optuženi već odavno mrtav. Utoliko ukazuje kako ukidanje rokova zastare odgovara samo američkim odvjetnicima koji se tako nadaju još više zaraditi na ovoj sramoti koju je zadesila katoličku crkvu.