Stalking -„Ljubavni teror“

Proljeće je vrijeme zaljubljivanja – s probuđenom prirodom kod mnogih se ljudi bude novi osjećaji, želja za nježnošću – ukratko – onaj tko nema svog partnera, nastoji ga pronaći. Neke su veze sretnije i uspješnije i traju dugo – na obostrano zadovoljstvo, a kod nekih se parova, nakon prve faze zaljujbljivanja, ubrzo uspostavi da nisu jedan za drugog. No ostavljenom partneru ili partnerici to nije uvijek tako lako prihvatiti . Često se događa da ostavljeni partner nastoji još neko virjeme privoliti svoju partnericu da se pomire, ponovmo pokušaju i slično. Takve situacije svima su dobro poznate, a svatko ih rješava kao najbolje zna i umije.

No postoji i jedna druga, tamnija strana vezana uz izljeve ljubavi: sve obično započinje naizgled sasvim bezazleno: pred vratima stana buket cvijeća, ljubavne pjesme na automatskoj sekretarici, ljubavna pisma poznatog ili nepoznatog „obožavatelja“ u poštanskom sandučiću. Isprva to možda nekome i polaskati, ali takvi „izljevi ljubavi „, pogotovo ako se radi o nepoznatom udvaraču, mogu se ubrzo pretvoriti u pravu noćnu moru. Telefonski teror, prijetnje, pa čak i ucjene mogu potrajati godinama . Žrtve takvog „ljubavnog terora“ često zbog toga pate od teških psihičkih poremećaja – straha, panike, bijesa, očaja, što žrtve može dovesit do izlolacije, gubitka posla, pa čak i do pomisli na samoubojstvo. Za takvu vrstu psihičkog terora protiv kojeg se vrlo teško obraniti postoji i stručan naziv- „stalking“ –slobodno prevedeno. „proganjanje“, ali ne i pravna regulativa kako se od toga zaštititi. To bi se u Njemačkoj uskoro trebalo promijeniti – najavila je savezna ministrica pravosuđa Brigite Zypries, koja inzistira na tome da se takozvani „stalkeri“ oštrije zakonski gone. Jedna od žrtava „stalkinga“ Christiane kaže:

„Prije godinu dana rastala sam se od svog bivšeg partnera, s kjim sam provela godinu i pol dana. On to nikako nije mogao prihvatiti i stalno me je nazivao , ponekad usred noći, osavljao poruke na mail boxu i na sekretarici, molio da se pomirimo, razgovaramo, uvjeravao me kako ga ja sigurno još uvijek volim ida ću to i sama ponovno osjetiti.“

To je donekle i normalno ponašanje zaljubljene osobe koja ne može prihvatiti raskid,. Odbijanje suočavanja s realnošću dio je klasične sheme rastanka, pojašnjava psiholog Peter Gross:

„Normalna reakcija kad je netko ostavljen je da ta osoba odbija to prihvatiti i misli: – sigurno je neka pogreška posrijedi, ja sam se zabunio, il ise ona zabunila – to nije moguće! Radi se samo o otme da se razjasne nesporazumi - i da mi pođe za rukom uvjeriti dugoga u to u što ja vjerujem. Drugim riječima, da se realnost prilagodi mojim vlastitim željama i predodžbama.“

Bez obzira na sva nastojanja njenog bivšeg partnera Olivera , Cjristiane nije promijenila svoju odluku, a tada je Oliver postao agresivan, počeo je vrijeđati i terorizirati , nazivati i do 50 puta na dan.

U takvom se slučaju već radi o kršenju svih granica, koje žrtvu takvog terora dovode do očaja. Kada se više ne radi o ljubavi , već o teroriziranju druge osobe zbog želje da joj se nameten svoju volju, onda se govori o „stalkingu“. Nije poznato koliko u Njemačkoj ima žrtava stalkinga, raste li njihov broj ili se sada samo o tome više govori – o tome nema pouzdanih podataka. Pravnik Volkmar von Pechstaedt je u okviru svoje doktorske radnje proveo isptraživanje na osnovu slučajnih ispitanika i došao do slijedećeg podatka: svaka četvrta ispitana osoba iskusila je što znači biti predmetom takvih neželjenih „izljeva ljubavi“. Većina žrtava su žene, a većina počinitelja bivši partneri.

„Kod stalkera je uzrok takvog ponašanja najčešće depresija, do koje dolazi zbog osamljenosti. Takve ostavljene sobe nemaju osjećaj da se negjde drugdje mogu uklopiti u društvenu sredinu u kojoj imaju osjećaj sigurnosti,“ kaže psiholog Gross.

Stalkeri su u pravilu uvjereni da ih njihove žrtve zapravo još uvijek vole i to se njihovo uvjerenje neda ničime poljuljati: što je otpor veći, to više raste pritisak na žrtvu, koja žive u strahu od njih. Većina žrtava doživljava napade panike ili druge poremećaje vezane uz strah, kao i poremećaj sna. Neke do žrtava čak pomišljaju i na samoubojstvo.

„To je nešto zastrašujuće, prijeteće, u svom se stanu osjećam kao u zatvoru . On me prati dan i noć – stalno mi je za petama. Tj osjećaj imam ponekad čak i kad je on fizički negdje drugdje. Osjećam se kao zatočenik u svom vlastitom tijelu, u svom vlastitom stanu - to je pravi užas.“

Tom užasu ministri pravosuđa nekoliko saveznih zemalja žele definitivno stati na kraj. Dok se ne donese odgovarajući zakon o tome, žrtvama ne preostaje ništa drugo nego da podnesu prijavu policiji , ukoliko ih njihovi proganjatelji fizički napadnu, ako im prijete ili provale u stan. Na taj je način takvo ponašanje u najmanju ruku policijski registrirano. No osim zakonskog gonjenja postoje i drugi načini zaštite: na primjer tužba, u kojoj žrtva takvog terora može postići takozvanu zabarnu kontakta i približavanja. Ukoliko optuženi tu zabranu prekrši, može računati s novčanom kaznom, ili zatvorskom čak i do goedinu dana. No upravo psihički poremećene osobe tako nešto ne može ni najmanje zastrašiti.