Srbija uporno šuti o zločinima na Sandžaku | Panorama | DW | 18.06.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Panorama

Srbija uporno šuti o zločinima na Sandžaku

„Narede im da izuju obuću i čarape, sjednu na stolicu i okrenu tabane. Onda palicama mlate po tabanima kako tko stigne. (…) Znali su reći: tvoj sin studira, možda u studentskom gradu padaju muslimani sa šestoga kata.“

Serbien Konferenz der Partei SAD in Novi Pazar (DW/S. Kljajic)

Sulejman Muratović (lijevo)

„Mogu ti ja pričati deset dana. Ja sam najveća žrtva torture u Sandžaku", počinje svoju priču Sulejman Muratović iz sela Duga Poljana kod Novog Pazara. „Četiri dana su me držali pod istragom bez zrna kruha, bez kapi vode. Odveli su me u SUP (policijsku postaju, op. ur.), pa su me batinali. Ja sam kastriran ka' konj što se kastrira. Pa su me bili po rukama, po nogama s palicama. A kad ubiju ruke i noge, svaki živac, ti si gotov."

Muratović je jedan od sandžačkih Bošnjaka koji je tijekom devedesetih godina bio žrtva policijske torture pod optužbom da je pripremao nasilno otcjepljenje dijela teritorija Savezne Republike Jugoslavije i stvaranje samostalne države Sandžak.

„To je postupak koji je u svim svojim fazama bio nezakonit", kaže odvjetnik Esad Duljević koji je zastupao optužene. „Pretkrivični postupak izgledao je kao da je radila čileanska vojna hunta. Uhićeni su spektakularno, kako bi se kod javnosti stvorio dojam o tome koliko su opasni, koliko su secesionisti i kako se s njima ne može miroljubivo, pa mora na taj način. Po dvjesto policajaca i nekoliko specijalnih vozila išli su po kućama da uhićuju i danju i noću, pa i na radnom mjestu", priča Duljević.

Novi Pazar

Novi Pazar, grad u kojem je bilo opasno biti musliman

Uhićeni, pretežno članovi Stranke demokratske akcije, odvođeni su u tajnosti u prostorije Službe državne sigurnosti u Kraljevo na ispitivanje, gdje su pokušavali iznuditi priznanje da su radili na secesiji. „Jedna od mjera je bila i to da im narede da izuju obuću i čarape, sjednu na stolicu i okrenu tabane. Onda palicama mlate po tim tabanima kako tko stigne. Neurolozi su mi rekli da poslije tih batina to toliko otekne da je bolno na svaki dodir. A oni onda još pokvase tepih i kažu sad šetaj po tome. To je kao da gazite po čavlima", opisuje Duljević događanja devedesetih.

Alija Halilović, koji je također jedna od žrtava torture, kaže da mu je od mučenja i izgladnjivanja najgora bila psihička tortura. „Znali su reći – tvoj sin studira, možda u studentskom gradu padaju muslimani sa šestoga kata", sjeća se Halilović.

Dvadeset godina suđenja

Cilj takve akcije, kažu, bio je čisto politički, a u tome je sudjelovala čitava država. „Epilog je trebao biti gušenje političkog subjektiviteta muslimana i da se uništi Stranka demokratske akcije, koja je u to vrijeme kada je pokrenut proces imala plebiscitarnu podršku u muslimanskoj zajednici", kaže Duljević. On tvrdi da je i faza istrage bila nezakonita, optužnica politički akt, a suđenje montirano. Sjeća se kako je i istražni sudac pritvorenike ispitivao u istoj prostoriji kao i policija. „A sve vrste palica kojima su ih mučili nalazile su se na stolu, za slučaj da pomisle da pred sucem promijene iskaz."

Umjesto sudaca iz Novog Pazara dovedeni su, kaže, poslušni suci sa strane i „sandžačkoj dvadesetčetvorici" je u zbiru izrečena kazna zatvora u trajanju od 70 godina. Presudu je, međutim, dvije godine kasnije ukinuo Vrhovni sud i vratio na ponovno suđenje. Proces je napokon okončan tek 2013. godine, kada je sud zbog zastare donio oslobađajuću presudu.

Sulejman Muratović

Sulejman Muratović je preživio stravične torture

Tada oni već nikome nisu bili važni, kaže Halilović. „Režim je već postigao dva cilja. Prvi, vidite kako mi branimo Srbiju i srpstvo, a drugi, da kažu drugim etničkim zajednicama ako ne budete poslušni, ako niste kao volovi u brazdu da slušate režim, vi ćete se provesti kao Bošnjaci u Sandžaku."

22 eura za dan torture

Životi onih koji su torturu preživjeli zauvijek su se promijenili. „Posljedice su i gubitak posla i socijalnog osiguranja i anatema koju su doživjeli. Medijski su predstavljeni kao zvijeri i živjeli su u izolaciji, pa su prijatelji izbjegavali vidjeti ih. Oni su postali psihijatrijski slučajevi", priča Duljević.

Za to nitko nije odgovarao. Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda podnio je 33 kaznene prijave, od čega su procesuirane svega dvije. U ostalim slučajevima, žrtvama je ostala jedino mogućnost da podnesu individualnu tužbu. „S obzirom na to da su ljudi koji su ih zlostavljali i dalje bili na funkcijama u policiji, samo se jedna osoba usudila podnijeti tužbu", priča za DW direktorica Sandžačkog odbora Semiha Kačar.

U prvi mah, epilog je bila kazna zatvora od dvije godine za jednog policijskog službenika, ali je on u ponovnom postupku ipak oslobođen, jer se ustanovilo da je bio pripravnik i kao takav ne može snositi odgovornost. Pravdu nisu uspjeli dobiti ni pred Ustavnim sudom, ni u Strasbourgu.

„Europski sud za ljudska prava ne daje obrazloženje zbog čega je predstavka odbačena, ali pretpostavljam da je zbog toga što se radi o događajima koji su se dogodili 1994. godine, kada konvencija nije bila ratificirana od strane Srbije", kaže odvjetnik Emir Fetahović koji je u ime žrtava sastavljao predstavku za Strasbourg.

Sjedište Stranke demokratske akcije u Novom Pazaru

Članovi SDA bili su sumnjivi srbijanskim vlastima

Jalovu pobjedu dobili su tek kroz postupak koji je vođen za naknadu štete, kada je nekolicini njih isplaćeno 22 eura po danu provedenom u pritvoru. Oni koji su to dočekali kažu da bi dali sve što imaju da to finalno poniženje od države nisu doživjeli.

Glavnu riječ je imala država

Torture kroz koje su prošli sandžački Bošnjaci samo su dio tragičnih događaja o kojima se u Srbiji uporno šuti. „Ukopani tenkovi i topovi s cijevima okrenutim prema naseljima, vojni poligoni na visoravnima, sela prepuna rezervista, brojni incidenti, paravojne formacije, ubojstva, pljačke, otmice, razni oblici diskriminacije, čišćenje državnih institucija od pripadnika manjinskih zajednica, posebno vojske, policije i pravosuđa, paljenje kuća Bošnjaka, naročito u Pribojskom kraju, ostavili su duboke ožiljke u svijesti i pojedinaca i čitavih obitelji, ali u mnogome doprinijeli i masovnom iseljavanju. U nastaloj psihozi straha na desetke tisuća bošnjačkih obitelji napustilo je Sandžak i utočište našlo po europskim zemljama, posebno Njemačkoj, Danskoj i Švedskoj", priča Semiha Kačar.

Nemanja Stjepanović

Nemanja Stjepanović

Glavnu riječ u tim zločinima, ocjenjuje Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo, imala je upravo država. „To nisu bili izolirani incidenti, već dio jedne sistematične kampanje koji su sličili na ono što se događalo u nekim općinama u BiH tijekom rata i sve je bilo usmjereno ka jednom cilju, a to je bio progon bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka", priča Stjepanović.

Za prognane iz Priboja u međuvremenu je obustavljen program pomoći Vlade Srbije za obnovu kuća, a obitelji onih Bošnjaka koji su oteti u Sjeverinu i Štrpcima i dalje čekaju da se barem pronađu kosti njihovih bližnjih. Godinama se bore za to da država prizna krivicu i obešteti ih, ali neuspješno. Svi domaći sudovi zauzeli su stav da nema mjesta nikakvoj odgovornosti države Srbije u ovom slučaju, pa su se obratili Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, čiju odluku još uvijek čekaju.

Za zločin u Štrpcima srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo je optužnicu u ožujku 2015. godine protiv pet osoba, ali optužnica ni do danas nije potvrđena, dok je za zločin u Sjeverinu Okružni sud u Beogradu na po 20 godina zatvora osudio Milana Lukića i Olivera Krsmanovića i na po 15 godina Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića.

Eurointegracije su nova šansa za pravdu

U pokušaju da se stvari zaborave i zastare, a sudski epilog izostane, postoji očigledan kontinuitet, slažu se i žrtve i oni koji ih zastupaju. U prilog toj tezi, kažu, govori i činjenica da su počinitelji i dalje prisutni u strukturama, a sudac Dragomir Lelovac koji je prvobitno osudio članove SDA zbog navodnog pokušaja otcjepljenja je, primjerice, čak i napredovao do suca Vrhovnog suda, a kasnije bio i u Saveznoj izbornoj komisiji tijekom izborne krađe 2000. godine.

Semiha Kačar

Semiha Kačar

Iz Fonda za humanitarno pravo kažu da je od promjene na čelu Tužilaštva za ratne zločine komunikacija s njima potpuno zamrla, dok iz Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda kažu da su sve institucije koje su pozvali na konferenciju „Odnos Srbije prema zločinima u Sandžaku u svjetlu procesa europskih integracija" odbili ili jednostavno ignorirali taj poziv. Među njima su i Tužilaštvo za ratne zločine, Ministarstvo pravde, Ministarstvo unutarnjih poslova, Kancelarija za ljudska i manjinska prava, Komesarijat za izbjegla i raseljena lica, Zaštitnik građana, zastupnici u Narodnoj skupštini, pa čak i čelnici sandžačkih općina.

Zato s konferencije kojom pokušavaju aktualizirati pitanje zločina u Sandžaku upućuju novi zajednički zahtjev da, između ostalog, država kroz akt parlamenta prizna političku odgovornost za zločine u Sandžaku i da ih procesuira, te da novim zakonom o civilnim žrtvama rata omogući priznanje statusa sandžačkim žrtvama, a raseljenima u Priboju omogući nastavak programa pomoći. Od sandžačkih političara zahtijevaju da se aktivnije angažiraju i pruže podršku zahtjevima sudionika konferencije, među kojima su brojne organizacije civilnog sektora, predstavnici bošnjačkih institucija i međunarodnih organizacija, a sami se obvezuju da će pitanja zločina i žrtava u Sandžaku ponovo aktualizirati u razgovorima s Europskom unijom, jer smatraju da je upravo proces eurointegracija jedinstvena prilika da pitanje odgovornosti za ratne zločine konačno dobije prioritet.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva