Spanó: Pandemija je i kriza pravne države

Deutsche Welle: Prije nekoliko dana ste preuzeli dužnost predsjednika Europskog suda za ljudska prava u Strassbourgu. To je promjena u teškim vremenima. Kako pandemija korona virusa utječe na rad Suda?

Róbert Spanó: Vjerujem da je važno u ovim nemirnim vremenima u ovom izazovu vidjeti i priliku. Vidimo kako se sad mnogo ljudi poziva na temeljna načela (ljudskih sloboda op.ur.). Oni time razumiju vrijednost demokracije odnosno vrijednost pravne države. Vrijeme je za solidarnost i povratak bitnim temeljima. Ovaj sud je dio tog scenarija. (...) Od sredine ožujka osjećamo i praktične posljedice na naš rad. Ali korištenjem moderne tehnike, izuzetno dobrim planiranjem i suradnjom sudaca i registraturom smo bili u stanju, da tako kažem; plivati sa strujom. Sad dolazimo u drugu faza gdje gledamo kako ćemo te nove alate koristiti i u budućnosti.

Mislite li kako će pandemija promijeniti slučajeve kojima se bavi  Sud i njihov sadržaj? Hoće li se ljudi žaliti zbog mjera dok im je  bila ograničena sloboda kretanja?

Da, to se može očekivati. Sasvim je jasno kako su mjere protiv pandemije utjecale na pravo na život i privatnost, na pravo kretanja i na pravo okupljanja. Pojedinci koji se smatraju pogođenima moraju se najprije obratiti svojim nacionalnim sudovima i iskoristiti sve pravne lijekove ako su mjerama dotaknuta ljudska prava koja se štite Konvencijom (Europskom konvencijom o ljudskim pravima – op. ur.). Ali na kraju svim narodima Europe je otvoren put i nama u Strassbourg. Pretpostavljam da kada god izbije kriza u društvu, onda se pojavljuje i sukob prava pojedinaca i javnog interesa. To je osnova Konvencije o ljudskim pravima.

Sud je na zlu glasu po golemom zastoju u obradi postupaka. Trenutno imate 60.000 postupaka koji još nisu riješeni. Zašto je to tako? Kako dolazi do tako velikog zastoja?

Odgovor nije jednostavan. Sud je nadležan za 47 država i oko 800 milijuna ljudi. Područje za koje smo nadležni je već po sebi veoma veliko što vodi do mnoštva slučajeva. Obraćanje Sudu je veoma jednostavno. Postupak je besplatan. Jednostavno je podnijeti zahtjev i ne postoje osobito visoki zahtjevi kojima će sud prihvatiti tužbu. 2011. godine smo imali još 160.000 otvorenih postupaka. Reformama smo taj broj smanjili na 60 000. No ostaje još uvijek niz veoma složenih, intenzivnih slučajeva i takvih ima na tisuće. Naši resursi su ograničeni, imamo 47 sudaca, 300 odvjetnika i 350 službenika suda. Zbog toga je sve prilično dugotrajno.

Rusija, Ukrajina, Turska i Rumunjska su države iz kojih dolazi najveći broj tužbi. Znači li to da u tim državama nema pouzdanog pravnog sustava ili građani ne vjeruju tamošnjim sudovima?

Ne mogu raspravljati o pojedinim državama. To ne bi bilo primjereno. Dopustite da kažem kako su 47 zemalja članica u različitim stadijima primjene Konvencije o ljudskim pravima. To ima povijesne i kulturološke razloge. Konvencija je imala pozitivan učinak, ali mi u nekim zemljama vidimo i sukobe interesa kada je riječ o određenim političkim ciljevima ili reformi pravosuđa ili pravnog sustava. Države članice, a na koncu i ovaj Sud moraju odlučiti jesu li političke mjere sukladne Konvencijom.

Neke članice, poput Rusije, Turske, ali i Velike Britanije, optužuju Sud kako prelazi svoje granice i djeluje kao nekakav „aktivist“. Što vi kažete na te kritike?

Sud se uvijek kritiziralo. Na jednoj strani se kaže kako idemo previše daleko. Na drugoj strani spektra imate na primjer nevladine organizacije koji kažu kako ne idemo dovoljno daleko. Kritika je uvijek tu i to je i normalno. Kao Sud za ljudska prava se bavimo veoma teškim temama mjesta dodira prava pojedinaca i javnog interesa. Moja reakcija jest kako Sud mora raditi svoj posao po načelima Konvencije. Nije opravdano nazvati Sud bilo aktivističkim ili pretjerano suzdržanim.

Može se shvatiti kako ne želite govoriti o pojedinim državama. ali ne vidite li tendenciju - ne samo na istoku Europe, nego i u središnjoj Europi - postaviti u pitanje neovisnost sudaca i pravosuđa?

Proteklih tjedana sam uvijek iznova govorio kako je kriza koju proživljavamo doduše prije svega zdravstvena, ali je to i kriza demokracije, pravne države i ljudskih prava. To se mora uvijek imati pred očima. Moj Sud, Europski sud za ljudska prava, je ovdje na prvoj liniji bojišnice. Kako se odražava ova kriza? Očito je kako se nisu posvuda držalo načela vladavine prava. Očito je i kako se potkopava neovisnost pravosuđa. I mislim kako je to veliki problem. Bez neovisnih sudaca ne može funkcionirati sustav Konvencije. To je fundamentalni, temeljni stup čitavog sustava. Europski sud za ljudska prava je i sud koji razmatra načela pravne države u Europi. Zato su pitanja neovisnosti pravosuđa i jezgro našeg posla.

Vi ste najmlađi predsjednik Suda. Dolazite s Islanda, jedne od najmanjih zemalja među 47 članica Vijeća Europe. Postoji li nešto osobito „islandsko“ što biste mogli dati Sudu?

To je zanimljivo pitanje. Možda dvije stvari: kada dolazite sa udaljenog otoka u Atlantiku na kojem ste uvijek u borbi sa prirodnim elementima, onda možda imate nešto malo više energije i izdržljivosti. Morate se boriti za svoje vrijednosti i sustav vrijednosti. Osim toga sa mojih 47 godina predstavljam jedan mlađi naraštaj. Moja djeca me doduše smatraju starcem, dok me drugi smatraju mladićem. Kao drugo, Island je naravno zapadna demokracija. Sve vrijednosti za koje smo se izborili nakon Drugog svjetskog rata sadržane su u Konvenciji o ljudskim pravima. Ovaj Sud je načelni  tumač tih vrijednosti. Ako to budem mogao ispuniti tokom mojeg  mandata, onda sam obavio dobar posao.

Islanđanin Róbert Spanó je od 18. svibnja sa svojih 47 godina postao najmlađim predsjednikom Europskog suda za ljudska prava (EGMR) u Strassbourgu. Sud nadzire provođenje Europske konvencije za ljudska prava u 47 zemalja članica Vijeća Europe.