Socijalistička nostalgija u slovačkom Selu mladosti

Samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata mladi komunisti su u slovačkoj provinciji osnovali vlastito selo. Mediji su 1949. s oduševljenjem izvještavali o počecima socijalističkog eksperimenta. Članovi komunističke omladinske organizacije uputili su se u slovačku provinciju i na mjestu gdje se sastaju rijeke Mali Dunav i Vah počeli graditi naselje. U nekoliko godina je tu nastala uspješna poljoprivredna zadruga.

Kao prva poljoprivredna proizvodna zadruga u zemlji Selo mladosti se specijaliziralo na uzgoj riže i šarana. Ašovima i lopatama su mladi komunisti kopali kanale za odvodnjavanje kako bi močvarno tlo pored rijeka učinili plodnim. Među prvima je bio tada 18-godišnji Ondrej Kerdjo. "Naš uzor su bili sovjetski komsomoljci. Svi smo mi bili mladi seljaci. Pitali smo se: zašto ne bismo izgradili vlastito selo? Ta ideja nas nije napuštala. Htjeli smo napraviti nešto iz temelja novo."

Umjesto crkve - dom kulture

Malo po malo je Selo mladosti postajalo sve veće. U najbolje vrijeme je tamo živjelo do 800 ljudi. Sve su obitelji radile u poljoprivrednoj proizvodnoj zadruzi. Selo je bilo ne samo mlado nego i moderno. Već pedesetih godina dobilo je struju, vodovod i kanalizaciju, prisjeća se danas 82-godišnji Ondrej Kerdjo. "Stalno su dolazile delegacije - i iz inozemstva. Nešto novo se može izgraditi ako se to stvarno hoće. Socijalistička poljoprivreda je stvarno funkcionirala", kaže Kerdjo.

Kolektivni rad je donosio sve veće prihode. Projektirane su nove ulice pod pravim kutom, građene staje za svinje i krave. Seoska zajednica ne želi graditi crkvu nego umjesto toga gradi dom kulture na dva kata.

Ali, nakon kraja socijalizma san o uspješnoj zadruzi je bio na teškoj provjeri. Pod tržišnim uvjetima je kolektivna proizvodnja funkcionirala samo nekoliko godina i to prilično loše. Brojna područja bila su nerentabilna. 1996. je zadruga pretvorena u dioničko društvo. Pristup Slovačke Europskoj uniji 2004. definitivno je zapečatio kraj zadružnog projekta, prisjeća se tadašnji predsjednik Uprave Ludovit Turon. "Danas se pokušavamo snaći na otvorenom tržištu Europske unije. To je svakodnevna borba za novac i golo preživljavanje."

Vjerovali su u jednu ideju

U ogromnim stajama danas je samo oo 150 krava muzara i nekoliko teladi. Uzgoj uljane repice i kukuruza donosi slab profit. Broj stanovnika je prepolovljen, a od onih koji su ostali gotovo svaki treći je umirovljenik. Samo rijetki mlađi ljudi imaju posao. Tko može, seli u gradove. Prijeti opasnost da nekadašnje Selo mladosti izumre, kaže načelnica Gabriela Gönzelova. "Ljudi nemaju posla - ta činjenica sve zasjenjuje."

Polagano propadanje sela i loši izgledi za budućnost njihove djece i unučadi zabrinjavaju nekadašnje utemeljitelje sela. Nezaposlenost mladih u Slovačkoj je među najvećima u Europi. A u socijalizmu su svi imali posao, kaže Ondrej Kerdjo: "Imali smo ideju u koju smo vjerovali. Imali smo planove za budućnost. A što je s mladim ljudima danas? Oni nemaju perspektive. Čak i onaj tko ima fakultetsku diplomu može jedino voziti taksi."

Preživio duh zajedništva

Ovaj 82-godišnjak je razočaran i razvitkom međuljudskih odnosa u Slovačkoj i drugim nekoć socijalističkim zemljama: "Mi smo odgajani kolektivno i tako smo i razmišljali. Međusobno smo si pomagali i podržavali se. Danas u kapitalizmu je to drukčije. Čovjek je čovjeku vuk."

Ludovit Turon može razumjeti nostalgiju svojih roditelja i djeda i bake. Loše stvari iz vremena komunizma oni su potpuno potisnuli. A njihov teški rad nakon rata danas se uopće ne cijeni, kaže on. No, ipak postoji utjeha. Kao ostatak prošlosti u selu je do danas preživjela ideja zajedništva. "Ljudi ovdje ne kukaju. Zajedno se prihvaćaju rješavanja problema. Susjedi si međusobno pomažu. Taj osjećaj pripadnosti jednoj zajednici je fantastičan."