Smrt reformatora s autokratskim sklonostima
24. travnja 2007
Došavši na vlast s aurom reformatora, vrlo brzo je pokazao svoje autokratske osobine i odveo zemlju u duboku političku i socijalnu krizu «Imaj na pameti, u politiku te neću pustiti»- to je navodno rekao zadnji šef države i partije u Sovjetskom Savezu Michail Gorbatschov svom protivniku Borisu Jeljcinu u jesen 1987. Tada se činilo da Boris Nikolajevič, rođen 1931. u jednoj siromašnoj seoskoj obitelji na Uralu, stoji pred krajem jedne sjajne karijere: pod pritiskom Gorbačova, Jeljcin je morao otići s čela morskovske Komunističke partije koju je kratko prije toga, 1985. preuzeo.
Sa svojom oštrom kritikom nemara, korupcije i privilegija povlaštenih Jeljcin je isprva bio borac protiv vjetrenjača, no njegova popularnost u javnosti je rasla. U lipnju 1991. je konačno s velikom većinom glasova birača izabran za predsjednika.
Vrhunac njegovog uspjeha bio je u dramatičnim danima kolovoza 1991. kada je spriječio državni udar protiv Gorbačova: «Rusija doživljava jedan tragičan trenutak svoje povijesti. Samoprozvani krizni odbor organizirao je protuustavni puč.»
S tim riječima Jeljcin je pozvao narod na ustanak protiv pučiosta. Slike ruskog predsjednika koji stoji na tenku i brani Perestrojku tada su obišle svijet.
No, nakon trijumfa Perestrojke, ubrzo je uslijedio korak natrag u prošlost: krvava borba za vlast s parlamentom neprijateljski nastrojenim prema reformama u listopadu 1993. prilikom čega je živote izgubilo preko 100 ljudi.
Jeljcin se s vremenom sve više oslanjao na mutne državne aparate moći – vojsku, tajne službe, industrijske lobije. Donosio je iznenadne i za mnoge nerazumljive personalne i političke odluke. Na vanjskopolitičkom planu je brzo odustao od svoje prozapadne orjentacije. Loša gospodarska situacija u zemlji i prvi rat u Čečeniji od 1994. do 1996. srozali su Jeljcinovu popularnost u narodu, no unatoč tome je uspio još jednom, 1996., pobjediti na izborima. Te iste godine morao se podvrći teškoj operaciji srca koja je ostavila dalekosežne posljedice i od koje se nikada nije potpuno oporavio. U ljetu 1999. Jeljcin je predložio Putina za svog nasljednika i započeo još jedan rat u Čečeniji. On je njemu, a prije svega njegovom nasljedniku, donio velike simpatije u ruskoj javnosti, ali i oštru kritiku Zapada:
«Nemate pravo kritizirati Rusiju zbog Čečenije», grmio je Jeljcin na summitu OESS-a u Istanbulu 1999.
Čečenija nije bila jedina tema koja je opterećivala odnose između Zapada i Moskve za vrijeme Jeljcinove ere. Proširenje NATO-a na istok, nesloga u međunarodnoj politici prema Jugoslaviji i Kosovu – lista spornih tema je bila poduža.
Na unutarnjopolitičkom planu Boris Jeljcin je uspio zemlju osloboditi sovjetske vladavine, ali nije uspio uspostaviti stabilnu demokraciju i pravo tržišno gospodarstvo.