Umro je Fidel Castro. Ta vijest za mnoge u Latinskoj Americi znači isto što bi u Njemačkoj značila vijest o smrti Helmuta Kohla. Koliko god te dvije povijesne ličnosti bile različite, koliko god bile teško usporedive njihove politike, toliko ipak imaju nešto zajedničko: njihovo simbolično značenje za jednu fazu za koju je još uvijek najbolji naziv "poslijeratno doba". S Fidelom Castrom su odrasle cijele generacije - s obje strane Atlantskog oceana. Kuba i Castro - to je pojam za pomorsku blokadu od strane SAD-a i krizu izazvanu raketama, za vrhunac Hladnog rata u vrlo opasno doba, koje pak u usporedbi s današnjicom djeluje skoro ugodno.
"Maximo lider" je desetljećima bio pojam komunizma kojeg su jedni obožavali, a drugi mrzili. Nakon rane smrti daleko karizmatičnijeg Che Guevare, Castro je naslijedio ulogu simbola kubanske revolucije. Pa čak i ako nikada nije dospio na majice europskih i američkih socijalnih romantičara, barem je uvijek prenosio najpozitivniju sliku komunizma. 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća kubanska je diktatura odisala čarom tropske opuštenosti, koja je bila vrlo privlačna. A tu je bio i imidž Davida protiv Golijata - mali otok u ogromnom oceanu protiv američkog imperijalizma.
Kuba - nositelj simpatija komunizma
Na Zapadu komunizmu ništa nije donijelo tako velike simpatije kao Kuba. I baš zato je "socialismo tropical" bio takav trn u oku svim njegovim protivnicima. A za obožavatelje je Fidel bio razlog više da komunizam vole - u Latinskoj Americi i razlog za ponos. Ne treba biti komunist da bi se osjetilo malo potajne zluradosti zbog toga što je mala otočna država skoro bacila na koljena velesilu sa sjevera.
No Castro je imao veliku važnost za one koji su gajili iskrene nade u kubansku revoluciju, za koje su socijalizam i komunizam bili povezani s predodžbom o boljem životu. To su bili i jesu mnogi u Latinskoj Americi, na kontinentu socijalne nejednakosti. A na Kubi nije bilo sve loše: njezino zdravstvo se i dan danas smatra jednim od najboljih u Latinskoj Americi, a čak i u lošim razdobljima Kubancima je bilo bolje nego Haićanima na susjednom otoku. No većini prava stvarnost ipak nije bila poznata: to da je bolji svijet na Kubi bio ostvaren samo djelomično i samo pomoću subvencija realno postojećeg Sovjetskog saveza te da je cijena za to bila sloboda.
Ideali revolucije su odavno pokopani
Još i danas je izvještavanje o Kubi i iz nje teško, a ono što se za vrijeme Hladnog rata nazivalo propagandom, danas se zove "lažljivim medijima". Tako je mit o Fidelu mogao zadržati svoju magiju i tako će širom svijeta za njime žaliti mnogi ljudi kao za uspravnim junakom u borbi za siromahe. Pri tome ne igra nikakvu ulogu da su ideali revolucije pokopani već davno prije njega te da i njegova vlastita zemlja već odavno ide jednim potpuno drugim putom.
Castrov komunizam je potonuo sa Sovjetskim savezom. Varijanta novog stoljeća naziva se "bolivarskom revolucijom", a novi mecena po imenu Venezuela upravo je bankrotirao. Zato se Kuba već okrenula kapitalističkijem putu, sada se želi približiti SAD-u. No ni u tom najnovijem modelu za Kubu još uvijek nema govora o slobodi.
Smrt Fidela Castra neće ništa promijeniti u razvoju Kube. Čovjek koji je još za života postao spomenikom, već godinama nema ništa za reći. Pa ipak će mi nekako nedostajati, taj uniformirani bradati čovjek s cigarom, koji me je pratio još od moje mladosti.