Slavlje Hanuke još jedino uz Boga i sjećanja | Panorama | DW | 09.12.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Slavlje Hanuke još jedino uz Boga i sjećanja

Židovske zajednice u Bosni i Hercegovini su već sićušne: prvo zbog Holokausta, onda zbog nedavnog rata, a sad zbog siromaštva. Ipak, jedini Židov u Derventi kaže kako on nikad nije sam, pogotovo za Hanuku.

Mojka Pesah jedini je Židov u Derventi, općini sa nekih 30.000 stanovnika. U Izraelu su mu, kako kaže, sin, unuci, sestrić. Premda Hanuku (po međunarodnom kalendaru je to ove godine od 2. do 10. 12.), osmodnevni praznik svjetlosti praznuje sam, tvrdi da nije tako: "Ja nikada nisam sam. Mi smo ipak izabrani narod i Bog je uz nas. Uz Boga niste sami, a život me je naučio da treba vjerovati”, kaže Pesah za DW.

U Derventu su Židovi počeli stizati u drugoj polovici 19. stoljeća. Broj židovskih obitelji u tom gradu, kako pišu kroničari, se popeo na preko 130 u prvom desetljeću 20. stoljeća što Sefarda, što Aškenaza. Do početka Drugog svjetskog rata taj broj se gotovo utrostručuje. Židovi su tamo poznati poduzetnici, zanatlije, liječnici, a u Derventi se gradi i sinagoga – ona će poslije u potpunosti biti uništena u Drugom svjetskom ratu.

Pogrom Židova ostavlja neizbrisive posljedice, a broj židovskih žitelja u Derventi je mnogo manji. Mojka Pesah prisjeća se kako je njegov otac prošao nekoliko logora u Njemačkoj, ali je preživio. Većina očeve rodbine odvedena je u Jasenovac i nikad se nije vratila.

Mojka Pesah

Mojka Pesah se ne osjeća sam, makar je jedini Židov u Derventi

Neizbrisive posljedice Holokausta

Slično je i u obližnjem Doboju: na čitavom području sa nešto više od 70.000 stanovnika, židovsku zajednicu čini tek njih 40, uključujući i Mojka Pesaha iz Dervente i nešto Židova iz Teslića. Većinom se radi o potomcima starih židovskih obitelji, ljudi čiji su djedovi ili bake bili Židovi. Zajednica je mala, ali se trudi dočarati život Židova u Doboju kakav je bio do Drugog svjetskog rata. "Tada je Doboj imao i rabina, bilo je i kulturnih inicijativa ljudi. Angažirali su se i politički”, kaže Dario Atijas, potpredsjednik Židovske zajednice u Doboju.

Ta zajednica datira iz 1871., a tri godine poslije podignut je i Jevrejski dom, mjesto za molitvu i okupljanje. Zgrada je uništena 1941. godine, no nekim čudom su sačuvana vrata, pronađena tek 2003. Te godine izgrađen je i novi židovski centar - Bejt Šalom (Beit Shalom), u prijevodu "Kuća mira”.

"Naš kulturni centar sa sinagogom je izgrađen kao Kuća mira, kao znak želje da više ne bude ratova ovdje na Balkanu. Ali i da se ne zaboravi stradanje Židova na ovim područjima. Također, da ostane neki trak nade kako nisu svi stradali, da je ostalo onih koji su preživjeli da ispričaju priču o tome što se desilo i da upozore da se takve stvari više nikada ne dese”, kaže Atijas u razgovoru za DW.

Kuća mira u Doboju

Kuću mira je podigao otac i stric Darija Atijasa

Veliki planovi i tužna realnost

Njegov otac Mordekai, inače bivši predsjednik Židovske zajednice u Doboju i stric Jozef su i potakli izgradnju Bejt Šaloma i učinili sve kako bi se njihova ideja i realizirala. Ideja je bila da se Centar, pored pokušaja očuvanja židovske kulture i običaja, bavi i istraživanjem kako povijesti Židova, tako i istraživanjem Holokausta.

"Zamišljeno je da se radi na visokoj razini, da se zaposli adekvatan stručni kadar. Ali i nakon 15 godina postojanja nismo uspjeli doći na razinu da imamo ikakvu podršku, osobito od grada, entiteta, države”, tvrdi Atijas. U Centru su svi volonteri, a pomoć društva i međunarodnih organizacija je sve oskudnija ili nikakva. Uz sve to u današnjoj Bosni i Hercegovini se ionako teško živi.

"Današnje breme ovog teškog financijskog stanja u BiH kod svih građana pa tako i kod Židova dovodi da ljudi odlaze. Nama kao maloj zajednici, gdje bismo od svojih članova očekivali da se uključe u rad, da pripomognu koliko mogu, teško padne kad nam jedna mala porodica ode iz zajednice”, kaže Atijas.

Vrata Židovskog doma

Nekim čudom su sačuvana i ulazna vrata uništenog Židovskog doma

Inače, veći dio Židova iz BiH kojih je ionako ostalo malo nakon stradanja Holokausta onda odlazi iz zemlje tijekom rata od 1992. do 1995. godine. I sam Dario Atijas je otišao u Izrael, ali se nakon rata odlučio vratiti u želji pomoći zajednici da ponovo zaživi. "Također, kad nema nataliteta, kad je mortalitet sve veći, kad nam je već druga generacija ljudi u teškom stanju, onda je jako teško nositi se sa nekim drugim inicijativama osim baviti se samo time kako pomoći tom malobrojnom članstvu”.

Optimizam, ali samo zato jer je Hanuka

Židovi Doboja imaju i drugih nevolja kao što je nedostatak  rabina - problem koji vlada u cijeloj BiH. Tu su i administrativni problemi kao što je Zakon o restituciji kojim bi bila vraćena oduzeta imovina: mnogo je nekretnina Židova koja još od Drugog svjetskog rata nisu vraćene vlasnicima.

Dario Atijas nije optimističan. "Ne znamo kud sve to vodi i što će se desiti sa našom zajednicom u nadolazećim desetljećima. Definitivno je pitanje da li ćemo opstati kao zajednica ovdje i pored ovog Centra i pored želja i snova... Teško ćemo moći opstati”. Ipak, u ozračju blagdana svjetla - Hanuke, poručuje: "Moramo vjerovati u bolje sutra”.

Kuća mira u Doboju

Ambicije u gradnji doma su bile velike, ali realnost u Bosni i Hercegovini nikome nije laka. Pogotovo ne tako sićušnoj Židovskoj zajednici.

"U tom svjetlu želim vjerovati kako će ubuduće sve ove stvari doći na svoje mjesto i da će osjećaj prema ovoj zajednici, ovom spomen hramu nastaviti u nekom boljem razumijevanju. Da ćemo učiti kako živjeti zajedno”.

Bejt Šalom, Kuća mira dobojskih Židova, zaključuje Atijas, je stvorena "da pošalje poruku ne samo Židovima, već svima koji žive ovdje da bude mir, da se dogovaramo, da surađujemo, da jedni druge pomažemo u svim teškim vremenima i da će nam sigurno biti bolje..."

Slično zaključuje i Mojka Pesah: on se uvijek nada da "mi ljudi, susjedi, imamo povjerenja jedni u druge. Bez obzira što nas neki pokušavaju posvađati.”

Osobito sad u vrijeme Hanuke se sjeća očevih prijatelja i njihovih priča kako su ih susjedi spašavale od sigurne smrti u logorima u Drugom svjetskom ratu. "Postoji ta svjetlost koja nas uvijek spaja i ja uvijek poštujem tatine prijatelje koji su bili iz svih naroda. Kod nas se kaže: ako ne poštuješ prijatelje svoga oca, nećeš niti ti biti poštovan. Tako ja živim sa svim ljudima”, kaže Pesah, jedini preostali Židov u Derventi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva