Schlöndorff rezira u kazalistu

Reci cete, bulevarska komedija, ne pretjerano poznati autor, nikakakav slavni tekst, cemu medijska pompa? Odgovor se krije u rubrici "redatelj". Reziju potpisuje, naime, jedan od najpoznatijih i najuspjesnijih njemackih filmskih redatelja, 64-godisnji Volker Schlöndorff, koji se do sada samo dva puta u zivotu oprobao u kazalistu.
Redatelju poznatom po uprizorenjima literarnih predlozaka poput Böllove "Izgubljene casti Katharine Blum", Millerove "Smrti trgovackog putnika" i Frischovog "Homo fabera" svjetsku je slavu donio Oscarom nagradjeni film "Limeni bubanj" snimljen prema istoimenom romanu Günthera Grassa. 25 godina nakon tog nagradama i pohvalama zasutog projekta redatelj Volker Schlöndorff i njegov glumac, nista manje poznati Mario Adorf, odlucili su ponovno udruziti kreativne snage, ali ovoga puta u kazalistu. I to u jednom "lakom komadu", odabranom bas zbog njegove lakoce. Htio sam, nakon svih mojih teskih filmskih prica napraviti nesto sto ce publiku zabaviti i nasmijati, objasnjava svoje motive Schlöndorff. To mu je duhovitom pricom o ljubavnom trokutu u kazalistu Rennaissance, prema prvim reakcijama publike i kritike, ocito i uspjelo. Gledatelji su nagradili ekipu "Enigme" na premijeri viseminutnim pljeskom.

Volker Schlöndorff sjedi u prvom redu u srednjoj lozi kazalista Rennaissance i dobro raspolozen daje jedan intervju za drugim. "Svi me pitaju, zasto odjednom radim u kazalistu?" prica on i smije se:

"Oduvijek sam volio kazaliste i nikada nisam primjetio da postoji neka navodno tako velika razlika. Ionako suradjujem samo s glumcima koji rade u kazalistu, bilo s Adorfom, Angelom Winkler, bilo s Brunom Ganzom, Hannom Schygullom u Njemackoj ili u Americi s Dustinom Hoffmanom, Johnom Malkovichem. A poceo sam kao asistent redatelja u kazalistu prije nego sto sam poceo volontirati na filmu. Pitanje je, medjutim, opravdano zato sto nikada nisam nista postavljao u kazalistu osim, naravno, "Smrti trgovackog putnika" u New Yorku , s Böllovog komada "Zena ispred rijecnih krajolika" u münchenskom Komornom kazalistu. Da, bio sam toliko zaokupljen filmom da uopce niti pomisljao na kazaliste - ni kao gledatelj niti kao kazalisni djelatnik."

Sada si je Schlöndorff uzeo, medjutim, vremena za kazaliste i u malom, intimistickom kazalistu Renaissance postavio komorni komad sa samo dva glumca koji je potpuna suprotnost slozenom konceptu filma.

"Ako zelim na pozornici pokrenuti desetke tisuca likova, kao na primjer u `Wallensteinu` ili `Don Carlosu`onda je mozda bolje da odmah snimim film," smijuci se prica Schlöndorf i nastavlja: "Za mene je draz kazalista, ali i opere prije svega intezivni rad s glumcima, - pritom ne bih bas htio inscenirati u Veroni Verdijevu Àidu` sa slonovima, nego radije Janaceka, recimo `Katju Kabanovu`, `Jenufu, ili slicno - a taj rad se kod filma cesto zapostavlja buduci da se istodobno mora obracati paznja na citav filmski aparat."

Schlöndorff prica kako ga je Mario Adorf nagovorio na inscenaciju burleske "Enigme". Ta komedija opisuje zivot jednog vec starijeg dobitnika Nobelove nagrade za knjizevnost koji zivi izolirano na pustom otoku i mora trpjeti pitanja mladica, navodnog novinara, o autenticnosti njegove posljednje knjige:

"Umjetnik stvara u velikoj usamljenosti, drugim rijecima, on se u biti mora povuci iz zivota kako bi na papiru, platnu ili bilo gdje drugdje stvarao. Ali, koliko mu je kontakta sa stvarnim zivotom potrebno da ono sto je napisao ne bi ostala mrtva rijec na papiru? S druge pak strane imamo instituciju velikog knjzevnika te mladog izazivaca koji se prerusava u novinara. Taj komad uopce ne bi bio bulevarski da se izmedju te dvojice ne pojavljuje jos i jedna zena - `cherchez la femme` cime nastaje dobri, stari `menage a troi`."

Stvarni izazov rada na ovom komadu, kaze Schlöndorff, bilo je pitanje kako na pozornici od nekoliko kvadrata postaviti dvosatnu zabavnu predstavu. Jer, za razliku od filma na kazalistu nema mogucnosti izaci sa scene, recimo pokazati prirodu. Ova predstava prije svega zivi od dobrih glumaca. Slavni Mario Adorf odusevio je publiku u ulozi nobelovca Abela Snorka, a manje poznati Justus Dohnany, kojeg je Schlöndorff otkrio u filmu "September" Maxa Färberböckka, suvereno mu je parirao.

"Nikada ga nisam vido na pozornici, on proslih sedam godina i nije nastupao u kazalistu. Upravo zbog toga sto je Mario Adorf tako poznat shvatio sam da njegov izazivac mora biti potpuno nepoznat glumac, jedan nobody kojeg se sada polagano otkriva i koji ce, nadajmo se, zahvaljujuci tom izazovu rasti. Mnogo neprijetelja donose i mnogo casti."

Schlöndorff se nada da ce se publika na njegovoj predstavi puno smijati i prije svega dobro zabavljati jer, kako kaze, nije postavio Strindbega ili Ibsena nego jedan bulevarski komad. (Silke Bartlick)