Rusija se vraća u Afganistan
4. siječnja 2019
Ulični štand u Kabulu s DVD-ovima, piratskima. Glavni prodajni hit su filmovi o Mohamedu Nadžibulahu, posljednjem afganistanskom predsjedniku za vrijeme sovjetske okupacije. Nadžibulah je danas manje popularan kao socijalist, nego više kao patriot i modernizator. Naklonost mnogi Afganistanaca tome predsjedniku je, međutim, praćena nostalgičnim pogledom unazad na deset godina sovjetske okupacije koja je okončana 1989. godine. Prodavač DVD-ova Abdul Huse je ponosan na svoje poznavanje ruskog jezika. Osamdesetih je, kaže, studirao u SSSR-u i sve do danas njeguje veze s ruskim prijateljima. "Tada je sve bilo uređeno. Država je regulirala cijene, korupcije nije bilo, državne službenike se nije moglo podmititi, a socijalne usluge i stipendije su se dodjeljivale prema zasluzi, ne uz pomoć veza", priča Abdul.
Prije dolaska Sovjeta je fakultetski studij bio nešto što je bilo rezervirano za mali broj ljudi u gornjem sloju društva. Sovjeti su stipendirali i djecu nadničara, Afganistancima pružili oficirsku, policijsku obuku i onu za državnu službu, izgradili su tvornice i ceste, stanove i škole. Abdul Hase i njegovi vršnjaci su se rado sretali u sovjetskom kulturnom centru u Kabulu: filmske predstave i koncerti su im davali osjećaj da imaju sponu s modernim svijetom.
Rat protiv mudžahedina
Diplomat Andrej Avetisian je tada bio stacioniran u Afganistanu. Avetisian, koji je kasnije bio ruski veleposlanik, prisjeća se Kabula od nekoć: "Bio je to lijep i zelen grad. Ljudi su šetali, susretali se na pikniku u parku. Ružnih sivih zidova nije bilo. Rat se u Kabulu nije ni primijetio, svakodnevica je bila naizgled sasvim normalna." Još danas mnoge zgrade u afganistanskom glavnom gradu svjedoče o angažmanu Moskve, na primjer velika pekara koja peče kruh za državne institucije i bolnice, zgrade u kojima su sovjetski i afganistanski službenici rame uz rame radili i stanovali. Ti stanovi s centralnim grijanjem i tekućom vodom su i danas jako traženi. Za razliku od današnjih zapadnih diplomata i radnika na polju razvojne pomoći, sovjetski instruktori, inženjeri i prevoditelji nisu živjeli u izoliranim enklavama, za njih je kontakt s domicilnim stanovništvom bio normalan. Obični vojnici Crvene armije su često i sami potjecali iz seljačkih obitelji sličnih onima u Afganistanu.
No, dok su Sovjeti gradovima donosili napredak, u ruralnim područjima se vodio rat protiv mudžahedina, pri čemu se nije štedjelo ni civilno stanovništvo. Jedan poljoprivrednik iz provincije Helmand na jugu Afganistana se još živo sjeća kako su sovjetske trupe bombardirale njegovo selo za vrijeme jedne svadbe. Mladenka je tada poginula. "Sovjeti su koristili napalm-bombe i nervni plin, mine, ali i male mine skrivene u igračkama, uništili su sela, stada i usjeve. Ali nisu ugušili ustanak", priča taj seljak. Od gotovo 16 milijuna Afganistanaca je oko jedne trećine pobjeglo u Pakistan i Iran. Blizu dva milijuna civila je poginulo u tih deset godina sovjetske okupacije. Usporedbe radi: od početka zapadne intervencije 2001. je oko 30.000 civila ubijeno u Afganistanu.
Rusija profitira od angažmana Zapada
Međutim, kako tada, tako i danas je rat u Afganistanu i jedan interni konflikt između stanovništva na selu, koje se odvajkada nasiljem protivilo socijalnim promjenama, i stanovništva u gradovima koje želi modernizaciju. Kad je Zapad 2001. godine intervenirao u Afganistanu, Sovjetski Savez je već bio povijest. Vojna avantura na Hindukušu je doprinijela njegovoj propasti. Rusija je, međutim, naučila lekciju iz okupacije i neslavnog povlačenja, kaže diplomat Andrej Avetisian: "Ne bih to nazvao sindromom, rekao bih da je to jedna vrlo važna lekcija koju smo naučili iz rata. Rusija nikad ne bi poslala vojnike u Afganistan, ni pod kojim izgovorom."
To nije ni potrebno, jer na koncu zapadni saveznici jamče strateški pat koji sprječava zapadanje čitave zemlje u kaos. Od toga profitira i Rusija. Jer povlačenje zapadnih saveznika iz Afganistana bi uzdrmalo čitavu regiju i ugrozilo interese Moskve. Rusija želi ne samo prekinuti puteve krijumčarenja droga, već i spriječiti napredovanje islamističkih ekstremista. Tako jasno se to u Moskvi, međutim, ne ističe. "Smanjenje američkih trupa za polovicu u Afganistanu je korak u pravom smjeru", komentirala je Maria Zakarova, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, tu navodnu najavu iz Washingtona.
Davno je Moskva već pokrenula vlastite mirovne inicijative, odavno Rusi podržavaju razne snage na Hindukušu. Ministar vanjskih poslova Lavrov nedavno nije vidio ništa loše u fotografiranju s talibanima. To je bio šamar vladi u Kabulu koju Moskva isto tako pomaže u novcu, oružju i vojnim sredstvima, kao i paravojne jedinice na sjeveru Afganistana koje su neprijatelji fundamentalistima. Kad bi talibani preuzeli vlast u Afganistanu, to s gledišta Moskve ne bi predstavljalo rizik za Rusiju i regiju, ali bi rizik predstavljalo ukoliko bi na vlast došla transnacionalna teroristička organizacija koja sebe naziva "Islamska država".
Putinovoj vladi, međutim, nije stalo jedino do regionalne stabilnosti u središnjoj Aziji. Angažman u Afganistanu podcrtava i povratak Rusije kao ozbiljne sile na međunarodnom parketu.