Rijeka dobiva višejezične ploče s nazivima ulica
10. studenoga 2018
Pred Rijekom je još jedan zanimljiv projekt, kojim se ovaj grad pokušava simbolično pomiriti sa svojom burnom i traumatičnom prošlošću. Do kraja godine 30-tak ulica u Starom gradu u samom gradskom središtu trebale bi, uz postojeća, dobiti i svoja povijesna imena, koja su nosila u prošlosti. I to ne samo talijanska, s obzirom na to da je samo u 20. stoljeću Rijeka promijenila čak devet država.
Riječ je o projektu koji se provodi u sklopu priprema Rijeke za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine (EPK), u dogovoru sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Kada je nedavno predstavljao ovaj projekt, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel naglasio je da se značajan dio projekta EPK temelji na riječkoj povijesti, pohvalivši se tolerancijom Rijeke koja se očituje u, kako je rekao, ljudima, arhitekturi i materijalnom naslijeđu. Ovaj projekt, smatraju u Gradu Rijeci, predstavlja novi iskorak u tom pravcu, a označavanje 30-tak ulica njihovim povijesnim imenima pokušaj je valorizacije bogatog povijesnog nasljeđa. Prve ploče s povijesnim nazivima trebale bi biti postavljene do kraja godine, a sve - zasad njih 31 - bit će postavljene do 2020. godine, kada počinje projekt EPK u Rijeci. Ploče će i nakon okončanja projekta ostati trajno u Starom gradu.
Povijest u imenima ulica
Imena riječkih ulica ispisuju jedinstvenu povijest grada. Kako je riječ o najstarijem dijelu grada, položaj ulica nije se puno promijenio u posljednja dva stoljeća. Najuža riječka ulica, Ulica Šišmiš, dobila je ime po političkoj stranci "I pipistrelli", a nosila je i naziv Vicolo del frutti, s obzirom na to da se u njoj prodavalo voće. Zanimljiv je primjer današnjeg Koblerovog trga, koji se nekoć zvao Piazza Grande, Piazza del Magistrato, Piazza dei Frutti, Piazza Erbe/Povrćarski trg, da bi od 1952. nosio današnje ime.
U sklopu projekta EPK na ulazima u grad bit će postavljene ploče na kojima će biti označeno da je Rijeka prijestolnica kulture 2020. godine, a na tim pločama uz današnje ime grada stajat će i ime grada na talijanskom i drugim jezicima koji su bili prisutni u gradu. To znači da će na ulazu u grad pisati i Fiume, kako se grad zvao u vrijeme kada je bio pod Italijom. Nije riječ o službenim pločama, s obzirom na to da bi u tom slučaju prethodno trebalo mijenjati zakon. Drugim riječima, Rijeka će iskoristiti projekt EPK kako bi ovim projektom promovirala različitost, otvorenost i višejezičnost Rijeke.
Predsjednik Skupštine Zajednice Talijana Moreno Vrancich, koji je otpočetka sudjelovao u realizaciji ovog projekta, naglašava njegovu kulturnu i društvenu dimenziju, jer će široj populaciji približiti talijanski jezik i kulturu, što za talijansku zajednicu, kako nam je rekao, znači "jako puno". Napominje, međutim, kako će u ovom segmentu prošlost nazivlja ulica u Starom gradu biti predstavljena onakvom kakva je bila. "Ovdje nije riječ o dvojezičnosti, nego o višejezičnosti, jer će na novim pločama stajati nazivi ulica kakvi su bili. Ako su u određenom periodu bili talijanski, i na ploči će biti talijanski, a ako su bili mađarski, onda će i na ploči biti mađarski, uz točne godine od kada do kada su nosile to ime", objašnjava za DW Vrancich, napominjući da će ovaj projekt pokazati da je i u austro-ugarskom periodu, a ne samo u talijanskom, najkorišteniji jezik u riječkom Starom gradu bio talijanski.
Pomirenje s esulima
Zajednica Talijana u Rijeci broji oko pet tisuća redovnih članova, kao i 2,5 tisuća dodatnih članova koji su zainteresirani za talijansku kulturu i sudjeluju u aktivnostima zajednice. "Broj članova u postupnom je padu, što je i normalno, iako moram naglasiti da jako puno ljudi u Rijeci govori ili razumije talijanski, što je zapanjujuće", kaže Vrancich. Talijani u Rijeci govore fiumanskim dijalektom, "personaliziranom mješavinom venetskog dijalekta", koji je jako sličan triestinskom, koji se govori u Trstu.
Rijeka se već odavno pomirila i sa svojim esulima, odnosno esulskim udrugama koje okupljaju Talijane izbjegle iz Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Njihovi predstavnici redovito dolaze u Rijeku, a gradske vlasti za njih svake godine organiziraju prijem u povodu obilježavanja Dana sv. Vida, zaštitnika Rijeke. Vrancich napominje i da su se esulske organizacije u međuvremenu promijenile i približile Rijeci. Jedna od tih udruga nedavno je i promijenila svoj naziv i više se ne zove "Libero Comune di Fiume in Esilio", odnosno "Slobodni grad Rijeka u egzilu", nego "Associazione Fiumani Italiani nel Mondo", odnosno "Udruga Fiumana i Talijana u svijetu", što je na simboličkoj razini značajan korak. Uostalom, i u realizaciji ovog projekta pomogli su rimski Povijesni muzej Rijeke i Societa di studi Fiumani (Društvo za istraživanja Rijeke), a jedan od osnovnih izvora informacija o starim nazivima ulica bila je knjiga "Stradario di Fiume" Massima Superine koju je izdalo rimsko društvo Societa di studi Fiumani.
A koliko to košta?
No u Rijeci, međutim, nisu svi oduševljeni projektom postavljanja povijesnih naziva u Starom gradu. Iz riječkog HDZ-a, koji je u Rijeci opozicija, stižu prigovori koji se zasad odnose samo na proceduru i cijenu projekta, a ne i na njegov sadržaj. Iz HDZ-a su dolazile informacije kako će cijeli projekt stajati čak milijun i pol kuna i da će svaka ploča biti plaćena čak 50 tisuća kuna, ali to se ipak pokazalo netočnim. Višejezične ploče bit će puno jeftinije - 800 kuna po komadu.
Zamjenik predsjednika riječkog HDZ-a i gradski vijećnik Josip Ostrogović odmah naglašava da njegova stranka zapravo i nema decidirani stav o ovom projektu, s obzirom na to da o njemu uopće nije obaviještena. "Cijeli projekt obavijen je velom tajne. Mi ništa o ovome ne znamo, niti kako će projekt točno izgledati, ni koliko će točno stajati. Ne znamo, recimo, hoće li ploče biti višejezične ili samo dvojezične i hoće li biti zastupljene i druge manjine, a ne samo talijanska. Gradsko vijeće o tome nije službeno obaviješteno, a navodno iza toga stoji čisto politikantstvo", objašnjava Ostrogović i odmah napominje da ni on i njegova stranka nemaju ništa protiv da se označi kako su se pojedine ulice zvale kroz povijest.
Ostrogović nema ništa protiv dvojezičnosti, ali, kako kaže, u skladu s hrvatskim zakonima: "Manjine imaju u Hrvatskoj prava podignuta na razinu Ustavnog zakona koji jamči dvojezičnost u slučaju da negdje živi preko 30 posto manjinskog stanovništva i to je nešto što se apsolutno mora poštovati i do čega držimo. A ovo, ovo je čisto politikanstvo, ne znam kako bih to drugačije nazvao!?"