Reforma lokalne samouprave: kraj ili početak suživota

Reportaža Gerwalda Hertera.

Mogla bi to biti prava idila, u Strugi na obalama Ohridskoga jezera: starci stoje na mostu i hrane galebe i labudove. Samo kada kruh ne bi bio pljesniv, a njihov život monoton. Prije dvadeset godina ondje su dolazili i njemački turisti, jer na Ohridskom je jezeru još uvijek lijepo, ali većina hotela u međuvremenu pripadaju sumnjivim poslovnim ljudima. Mnogi su oronuli i podsjećaju na vrijeme kada je Makedonija pripadala Titovoj Jugoslaviji. Struga je bilježila i bolja vremena.

A sada, bdući da je referendum propao, mogla bi biti još i gora – vjeruju ovdašnji Makedonci. U Strugi živi 18 tisuća ljudi – zajedno sa selima koja joj pripadaju ima ih 35 tisuća. Kako god da se danas računa, Makedonci čine većinu, što će se reformom lokalnoga ustroja promijeniti: novim je zakonom određeno da Strugi bude pridruženo nekoliko albanskih sela, što će promijeniti etničku sliku – Albanci će postati većina. Inženjer Krste Miladinov jedan je od onih koji su protiv mijenjanja općinskih granica, prenstveno jer smatra da su ih političari ”preveslali”: ”Ako se žele povući nove komunalne granice, prvo se mora pitati ljude.” kaže Miladinov. To što će u njegovoj općini Albanci biti u većini ne smatra toliko strašnim: ”Suživot Albanaca i Makedonaca u Strugi ima dugu tradiciju. Postoje na primjer obitelji koje se znaju već tristo godina.”

U ratu prije tri godine u Strugi nije bilo sukoba, kaže on. Dalje na sjeveru međutim naoružani albanski pobunjenici bili su na jednoj strani, a makedonski policajci i vojnici na drugoj. Puno se pucalo, poginulo je stotinjak ljudi, a puno više ih je bilo ranjeno. U neka albanska mjesta izbjegli se Makedonci još nisu vratili. Tamo, za razliku od Struge, miješanoga stanovništva više nema.

No i u Strugi ljudi vode računa tko ide u koju kavanu. Ako u nekom albanskom lokalu netko čita makedonske novine, gostioničar ga već sumnjičavo gleda.

U jednom nizu čitav je niz lokala koji pripadaju Albancima – turistički uredi, najrazličitije trgovine. Ondje srećemo Muhameda Shainija, koji je također trgovac, ali, kako kaže zbog toga što su skočile cijene najamnina, ne može si priuštiti poslovni prostor. Prema njegovom mišljenju, to što je referendum o promjeni teritorijalnoga ustroja i lokalne samouprave uopće i održan pokazuje samo jedno - da Makedonci ne žele suživot s Albancima: ”Oni su nas od kada je svijeta i vijeka pokušavali potlačivati. Tretiraju nas kao građane druge klase.” Mi Albanci, kaže Shaini, nemamo ništa protiv njih. Trgovac bez trgovine ima troje djece. Sa svojom obitelji živi u selu koje će nakon reforme pripasti Strugi i zna da će tada albansko stanovništvo tada biti u većini: ”Problem je da se Makedonci neće pomiriti s tim da njihovom upravom vlada neki Albanac.” Albanski trgovac, pred čijom se radnjom Shaini nalazi, kaže da ga politika ne zanima. Dolaze li u njegovu trgovinu s elektrouređajima i makedonski kupci?

”Naravno, stanovništvo ovdje je izmiješano. Dolaze Makedonci, naravno Albanci, ali i Turci i tako dalje” kaže on. Na to je ponosan kao i na sasvim nove televizore, radio aparate i perilice za rublje koji stoje u njegovoj radnji: "U trgovini nema nacionalizma. Trgovina je trgovina."

No, ne može si svatko ovdje u Strugi samo tako jednostavno kupiti neki od kućanskih uređaja. Stopa nezaposlenih navodno je 60 posto, no koliko je ljudi bez posla stvarno, nitko ne zna. Statistike su nepouzdane, puno se ljudi u općini nije odjavilo, drugi pak rade na crno. Siromaštvo je u ovom kraju rašireno – s tim se u Strugi slažu svi, i Albanci, i Makedonci, ali i Romi..

Iako su mu 74, Sulejman Nefaim još uvijek mora čistiti cipele. Više ne vidi dobro, pomalo je i nagluh. Četiri desetljeća je radio u općini, ali njegova mirovina je skromna – preračunato oko 40 eura mjesečno. Koliko pari cipela može očistiti u jednom danu?

”Ovisi već, kako kad. U međuvremenu ima puno onih koji se time bave” odgovara Nefaim.

Ovdje će malo tko otvoreno reći kako je prije, dok je još bilo Jugoslavije, puno toga ne samo bilo bolje, nego i jednostavnije. Makedonci su mogli posvuda putovati i raditi, na primjer u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj. Albanski su očevi svoje sinove slali u inozemstvo, a njihove su plaće financirale mnoga domaćinstva. Danas je drukčije: Makedonskim građanima potrebna je viza za ulazak u Europsku uniju. Ljudi su danas bez novca. Stoje na ulici i pričaju o politici. Kako to može krenuti na zlo upravo u Strugi je iskusio ni manje ni više nego makedonski ministar obrane Vlado Bučkovski. Uznemireni protivnici reforme teritorijalnoga ustroja satima su ga držali u opsadi, bacali su kamenje na zgradu u kojoj se nalazio, izbila je čak i vatra. Njegovi su ga tjelohranitelji tek uz puno muke odveli na sigurno. Protivnici decentralizacije i reforme lokalne samouprave sada razmišljaju da kada Zakon stupi na snagu napuste Strugu.