Rat u Iraku: kršenje međunarodnog prava nakon laži SAD-a

Smrtonosnom nasilju nema kraja, čak ni nakon 20 godina: samo u veljači, najmanje 52 civila su ubijena u Iraku, raznesena bombama i ubijena u napadima. Današnje nasilje podsjeća na napad koji je počeo u noći između 19. i 20. ožujka 2003. godine, kada su američki brodovi ispalili 40 raketa na kvart Vlade u Bagdadu.

Vojno, Irak se nije imao čime suprotstaviti invaziji velikih razmjera „koalicije voljnih" iz SAD-a, Velike Britanije, Australije i Poljske. Brutalni diktator Saddam Hussein svrgnut je poslije tri tjedna. A šest tjedana nakon početka rata, 1. svibnja 2003. godine, predsjednik George W. Bush trijumfalno je objavio kraj velikih borbenih operacija ispred ratnih kulisa na nosaču aviona Abraham Lincoln.

Do tada je, prema američkoj vojnoj studiji, koalicija predvođena SAD-om bacila točno 29.166 bombi i drugih projektila. Veliki dio infrastrukture u zemlji ležao je u ruševinama. A prema uglednoj britanskoj nevladinoj organizaciji Iraq Body Count, živote je izgubilo više od 7.000 civila.

Broj koji se od tada samo povećava. Ukupan broj poginulih u ratu u Iraku je između 200.000 i milijun ljudi, zavisno od procijena. Ugledni medicinski stručni časopis "Lancet" je već 2006. godine objavio broj od preko 650.000 "dodatnih smrtnih slučajeva". A rat u Iraku je i tada bio daleko od kraja. Tek 2011. su se američki vojnici povukli - privremeno. Vratili su se kako bi podržali Irak u borbi protiv terorističke organizacije Islamska država. Njemački vojnici su i danas stacionirani u Iraku: trenutno ih je 120, potvrdilo je DW-u Ministarstvo odbrane.

Dobio rat, izgubio mir

Izgradnja novog, demokratskog Iraka prema zapadnim idejama pokazalo se mnogo teže nego što je to politička klasa u SAD-u zamislila u svojim uljepšanim strateškim dokumentima: jednostavno nije bilo prosperitetnog, demokratskog otoka pod utjecajem Zapada na Bliskom istoku. Bez adekvatnog planiranja, okupacija koju su predvodile SAD bila je preopterećena složenim etničkim i vjerskim linijama rascijepa zemlje.

19. kolovoza 2003. godine, auto-bomba je ubila 22 osobe ispred sjedišta UN-a u Bagdadu, što je bio krvavi početak pobunjeničkog pokreta i dugogodišnjeg građanskog rata. Kao rezultat toga, Den Smith, direktor Instituta za istraživanje mira SIPRI u Stockholmu, rekao je za DW da je američka invazija bila „drzak izraz zapadnjačkog uvjerenja da mogu preoblikovati zemlju i regionalni poredak u skladu sa svojim željama".

Javier Solana, bivši glavni tajnik NATO-a i visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost, na kraju je povukao gorku bilancu: „Ako je misija bila da se Irak oslobodi terora, obnovi zemlja i poveća sigurnost na svim razinama, to je bio apsolutni neuspjeh".

Kršenje međunarodnog prava

Međutim, napad na Irak prvenstveno je bio „upotreba sile u suprotnosti s međunarodnim pravom i kršenjem statuta UN-a", kako je za DW objasnio stručnjak za kazneno i međunarodno pravo iz Göttingena Kai Ambos. „Invazija na Irak nije zasnovana na rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a. Osim toga, jedina preostala opcija je da se opravda upotreba sile u samoobrani, u skladu s člankom 51 statuta UN-a. Što očigledno tu nije bio slučaj."

Zbog toga je glavni tajnik UN-a Kofi Anan opisao rat u Iraku kao kršenje međunarodnog prava. Njemačka je odbila sudjelovati u tom ratu. Ali osiguranjem baza i dopuštanjem prava preleta za invazijske trupe, prema Ambosu, ​​Berlin je također „pomagao u aktu koji je prekršio međunarodno pravo".

Ubrzo nakon početka rata, Jürgen Habermas, svakako jedan od najznačajnijih njemačkih intelektualaca, sažeo je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu jednu od posljedica kršenja međunarodnog prava u ratu u Iraku: „Nemojmo se zavaravati: američki normativ autoriteta leži u ruševinama". Gotovo vidovito, filozof je upozorio da će SAD svojim nezakonitim radnjama „dati razoran primjer budućim supersilama”.

Mučenja i ratni zločini

Reputacija Amerike dodatno je narušena slučajevima ratnih zločina i torture. U proljeće 2004. godine, na primjer, ime Abu Graib obišlo je svijet: zatvor užasa još i pod Saddamom Husseinom. Onda su fotografije pokazale kako su u istom zatvoru američki vojnici vršili mučenja.

Uvijek iznova su se dešavali masakri civilnog stanovništva. Kao u Haditi, gdje su američki marinci ubili 24 nenaoružana civila 2005. Ili kao 2007. godine na prometnom trgu Nisur u Bagdadu, gdje su osobe iz privatne plaćeničke grupe Blackwater nasumice pucale u gomilu ljudi iz jurišnih pušaka i mašinki, ubivši tada 17 ljudi. Ili kao na snimku „Kolateralno ubojstvo" koji je objavio Wikileaks: Dva helikoptera pucaju na nenaoružane civile iz topova kalibra 30 mm. Najmanje 12 ljudi je ubijeno, uključujući dva novinara Reutersa; dvoje djece je teško povrijeđeno.

Razlog za rat se urušio sam u sebe

SAD su navele dva razloga za svoju operaciju promjene režima: navodnu prijetnju koju predstavlja iračko oružje za masovno uništenje i navodne veze Saddama Husseina s Al-Quaidom. Ništa od toga nije bilo točno. U Iraku nakon invazije nije pronađeno oružje za masovno uništenje. A lažnim su se pokazali i dokazi da je irački diktator povezan sa atentatorima od 11. rujna, koji su dobijeni nako teških mučenja.

Zašto je pak bilo razloga za davanje pogrešnih obavještajnih nformacija objasnio je politikolog sa Harvarda Steven Walt u intervjuu za DW: „Oni su već donijeli odluku i samo su tražili razloge. Nisu odluke bile zasnovane na informacijama: oni su manipulirali informacijama da bi opravdali ono što su već odlučili".

Kulminacija kampanje za uvjeravanje ratno skeptične javnosti bio je pažljivo insceniran govor tadašnjeg američkog državnog tajnika Colina Powella 5. veljače 2003. u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Powel je iznio brojne navodne „dokaze" prema kojima tiranin u Bagdadu već ima biološko oružje za masovno uništenje, te da radi na razvoju atomskih bombi. Dvije godine kasnije, Powell je ovaj govor nazvao „sramnom mrljom" i distancirao se. "Ja sam taj koji je u ime Sjedinjenih Država iznio svijetu lažne informacije i to će uvijek ostati dio mog života", samokritično je rekao bivši državni tajnik.

Na nišanu dugo vremena

U SAD su dugo postojali pozivi na promjenu režima u Iraku. Godine 1998. ovaj poziv je postao službena politika pod Clintonovom administracijom sa "Zakonom o oslobođenju Iraka”.

Čak i prije nego što su teroristi Al Quaide srušili kule bliznakinje u New Yorku 11. rujna 2001., jastrebovi u mladoj vladi Georga W. Busha su se zalagali za Saddamov pad. Američki povjesničar i stručnjak za vanjsku politiku Steven Wertheim objašnjava ovo u intervjuu za DW: „Saddam je predstavljao izazov za Sjedinjene Države – jednostavno zato što je preživio Zaljevski rat 1991. Sjedinjene Države su se nadale da će biti svrgnut, ali je ostao na funkciji. I on je bio prepreka za američku hegemoniju na Bliskom istoku". Rat protiv terorizma koji je objavljen poslije 11. rujna otvorio je priliku za realizaciju tih planova. Zato što je „predsjednik imao veliki prostor za kanaliziranje bijesa javnosti i oblikovanje reakcije", objašnjava Wartheim.

Deset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su osjećale da su na vrhuncu svoje moći. Američka administracija nije htjela biti ograničavana pravilima povelje UN-a u tom jednopolarnom trenutku. Stewen Walt opisuje ovaj stav: „Amerikanci vole pričati o poretku zasnovanom na pravilima i koliko je on važan. Ali to su pravila koja rado kršimo kada nam ne odgovara da ih poštujemo.”

Danas, kaže Kai Ambos, ovo je jedan od razloga zašto je toliko zemalja, od Brazila preko Južne Afrike do Indije, suzdržano kada je riječ o osudi ruskog agresorskog rata u Ukrajini ili primijeni sankcija Moskvi. „Ovaj očigledan dvostruki standard se primjećuje na globalnom jugu", kaže stručnjak za međunarodno pravo iz Göttingena. "I sada nam se to vraća kao bumerang."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu