"Rat se nazirao"

Erich Rathfelder, rođen 1947. godine. On je već je krajem 80-ih pisao za njemački lijevo-alternativni dnevni list Die Tageszeitung – TAZ, a kako se zaoštravala kriza u tadašnjoj Jugoslaviji, njegova se pažnja sve više usmjeravala prema tom području. On je u mjesecima i tjednima prije referenduma u Hrvatskoj o neovisnosti zemlje od SRFJ pisao o ovom događaju.

Rathfelder je često putovao po zemlji i njemu je već u ožujku ’91. bilo jasno da se sprema rat: „Bio je to proces koji se odvijao prilično brzo. Još početkom godine nije bilo jasno kakav će biti rezultat referenduma. Ali ja sam u ožujku posjetio Knin i tamo razgovarao sa Milanom Babićem. Tu je već bio i Ratko Mladić, mada ga ja osobno onda nisam vidio. Tu je bilo puno naoružanih srpskih boraca. I Babić je tada otvoreno rekao: ako Hrvatska proglasi neovisnost, Republika Srpska Krajina će se odcijepiti od Hrvatske.“

Ta spoznaja u tadašnje vrijeme nipošto nije bila razumljiva sama po sebi. Mnogi ljudi širom zemlje od brojnog drveća nisu vidjeli šumu: mada se kriza zaoštravala iz dana u dan, mnogi su mislili da će se to „nekako ipak mirno riješiti“. Razumljiv psihološki refleks, kaže Rathfelder: „Ljudi ne žele pogledati istini u oči. Ne žele vjerovati što se može dogoditi. A tu se u stvari uopće ne radi o vjerovanju, već o dinamici političkih događaja. Svima je moralo biti jasno da oni to ozbiljno misle, te da će to uz podršku iz Beograda najvjerovatnije moći i ostvariti.“ Pa ipak je otpor toj vrsti razmišljanja bio velik – i u Njemačkoj. Čak ni unutar svoje berlinske redakcije TAZ-a Rathfelderu nije bilo lako uvjeriti kolege: većina ih je mislila da rata neće biti, ili da će biti vrlo kratak.

Loši i dobri momci

Slično je tada razmišljao i novinar Norbert Mappes-Niedieck (rođ. 1953.). On je već tijekom 1990. često boravio u Jugoslaviji, a 1991. je započeo kao dopisnik raditi za list Berliner Zeitung. Neposredno pred referendum u Hrvatskoj boravio je u Sloveniji: „Posebno u Ljubljani su ljudi bili vrlo optimistični, dok su Bosni i Hercegovini to bili puno manje. Tamo se tada već govorilo da će biti rata, ali ja to tada nisam vjerovao. Mislio sam da su to ljudi koji ne razumiju svijet. Ali samo nekoliko mjeseci kasnije sam vidio da su oni bili u pravu. Tada sam shvatio da obični ljudi u bivšoj Jugoslaviji bolje razumiju situaciju nego brojni političari ili diplomati.“

Za generaciju Nijemaca koji su rođeni poslije Drugog svjetskog rata je mogućnost nekog novog ratnog sukoba u Europi bio nezamisliv, dodaje Mappes-Niediek. Ali kada su oružani incidenti sve više prerastali u pravi rat, mnogi su se brzo svrstali uz jednu od zaraćenih strana: „Mi smo odrasli u sukobima između blokova, između Zapada i Istoka, i za nas je uvijek na početku bilo pitanje: tko su dobri a tko zli momci. To pitanje je mnogima bilo jasno odgovoreno sve do početka 1993. godine, kada je u BiH izbio rat između Hrvata i Bošnjaka. Tada se više nije znalo. Prije toga je bilo jasno tko je kriv: nekima je to bio Slobodan Milošević, drugima „ustaše“. Tek kasnije smo shvatili, da to uopće nije tema ovog rata.“

Diplomatsko priznanje – ne prerano već prekasno!

Referendum o neovisnosti Hrvatske 19.5.1991. predstavljao je zakonsku osnovu za proglašenje neovisnosti zemlje od SFRJ koje je uslijedilo 25.6. iste godine. Erich Rathfelder se sjeća da je u Hrvatskoj tada vladala velika euforija, mahalo se zastavama i glasno se pjevala hrvatska himna, ali za rat koji je slijedio zemlja nije bila pripremljena. Po njegovom mišljenju je u toj situaciji međunarodna zajednica trebala odmah reagirati i priznati neovisnost Hrvatske i Slovenije.

„Koje su mogućnosti postojale da se zaustavi rat? Taj je rat bio najavljen, bilo je jasno da se tu radi o dva vlaka koji jure jedan prema drugom i koji će se sudariti. Tu je samo međunarodna zajednica mogla reagirati. Kada se danas kaže da je Njemačka svojim priznanjem pospješila rat u Hrvatskoj, to je potpuna besmislica. Rat je počeo već u kolovozu uništenjem sela Kijevo kraj Knina i potom djelovanjem srpskih milicija u kraju oko Gline. To se tada još moglo zaustaviti, da se odmah reagiralo. Po mom mišljenju međunarodna zajednica je međutim reagirala prekasno. Trebalo je odmah intervenirati diplomatskim priznanjem – time bi se postavila granica daljnjim vojnim akcijama protiv Hrvatske. (…) Ja se tu slažem s Vojislavom Šešeljem koji je rekao: ’Mi bismo zaustavili rat, da je NATO bacio dvije-tri bombe’.“

„Jugoslavija je bila na kraju“

Do toga međutim nije došlo i ostatak je poznat. Ali i danas, iz povijesne perspektive 20 godina kasnije, referendum o neovisnosti Hrvatske se može ocijeniti kao nužnost, smatra Norbert Mappes-Niediek: “Ja još uvijek mislim da je Jugoslavija bila na kraju. Političari u Hrvatskoj su to razumjeli, jednako kao i u Sloveniji i čak u Srbiji. To je bio nesporazum na početku rata: mislilo se da Milošević i Srbi žele čuvati Jugoslaviju, ali se onda pokazalo da to nije točno: tada je postalo jasnije da je to sukob za teritorij, a ne za opstanak Jugoslavije.”

Ali to nije jedina zabluda stranih novinara a potom i političara naspram zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji, dodaje Mappes-Niediek – I politika hrvatske vlade prema Srbima je bila sasvim krivo procijenjena: “Mi smo mislili da će se Hrvatska ponašati prema Srbima u vlastitoj zemlji kao država, a ne kao ratna strana – ali oni su se upravo tako ponašali. To smo vidjeli u protjerivanju urbanih Srba 1992. radikalnim akcijama u Gospiću, na Pakračkoj poljani…I to je naravno mijenjalo stajalište njemačke javnosti prema Hrvatskoj.”

Autor: Zoran Arbutina

Odg. ur: Željka Telišman