Važnu ulogu u formiranju slike u inozemstvu o zbivanjima u nekadašnjoj SFRJ imali su novinari koji su dobro poznavali zemlju o kojoj pišu. Među njima su bili svakako Erich Rathfelder i Norbert Mappes-Niediek.
Erich Rathfelder
Erich Rathfelder, rođen 1947. godine. On je već je krajem 80-ih pisao za njemački lijevo-alternativni dnevni list Die Tageszeitung – TAZ, a kako se zaoštravala kriza u tadašnjoj Jugoslaviji, njegova se pažnja sve više usmjeravala prema tom području. On je u mjesecima i tjednima prije referenduma u Hrvatskoj o neovisnosti zemlje od SRFJ pisao o ovom događaju.
Milan Babić s kojim je 1991. razgovarao Rathfelder
Ta spoznaja u tadašnje vrijeme nipošto nije bila razumljiva sama po sebi. Mnogi ljudi širom zemlje od brojnog drveća nisu vidjeli šumu: mada se kriza zaoštravala iz dana u dan, mnogi su mislili da će se to „nekako ipak mirno riješiti“. Razumljiv psihološki refleks, kaže Rathfelder: „Ljudi ne žele pogledati istini u oči. Ne žele vjerovati što se može dogoditi. A tu se u stvari uopće ne radi o vjerovanju, već o dinamici političkih događaja. Svima je moralo biti jasno da oni to ozbiljno misle, te da će to uz podršku iz Beograda najvjerovatnije moći i ostvariti.“ Pa ipak je otpor toj vrsti razmišljanja bio velik – i u Njemačkoj. Čak ni unutar svoje berlinske redakcije TAZ-a Rathfelderu nije bilo lako uvjeriti kolege: većina ih je mislila da rata neće biti, ili da će biti vrlo kratak.
Prvi izborni plakati u Hrvatskoj 1991. godine
Za generaciju Nijemaca koji su rođeni poslije Drugog svjetskog rata je mogućnost nekog novog ratnog sukoba u Europi bio nezamisliv, dodaje Mappes-Niediek. Ali kada su oružani incidenti sve više prerastali u pravi rat, mnogi su se brzo svrstali uz jednu od zaraćenih strana: „Mi smo odrasli u sukobima između blokova, između Zapada i Istoka, i za nas je uvijek na početku bilo pitanje: tko su dobri a tko zli momci. To pitanje je mnogima bilo jasno odgovoreno sve do početka 1993. godine, kada je u BiH izbio rat između Hrvata i Bošnjaka. Tada se više nije znalo. Prije toga je bilo jasno tko je kriv: nekima je to bio Slobodan Milošević, drugima „ustaše“. Tek kasnije smo shvatili, da to uopće nije tema ovog rata.“
Vojislav Šešelj s kojim su razgovarali i njemački novinari
„Koje su mogućnosti postojale da se zaustavi rat? Taj je rat bio najavljen, bilo je jasno da se tu radi o dva vlaka koji jure jedan prema drugom i koji će se sudariti. Tu je samo međunarodna zajednica mogla reagirati. Kada se danas kaže da je Njemačka svojim priznanjem pospješila rat u Hrvatskoj, to je potpuna besmislica. Rat je počeo već u kolovozu uništenjem sela Kijevo kraj Knina i potom djelovanjem srpskih milicija u kraju oko Gline. To se tada još moglo zaustaviti, da se odmah reagiralo. Po mom mišljenju međunarodna zajednica je međutim reagirala prekasno. Trebalo je odmah intervenirati diplomatskim priznanjem – time bi se postavila granica daljnjim vojnim akcijama protiv Hrvatske. (…) Ja se tu slažem s Vojislavom Šešeljem koji je rekao: ’Mi bismo zaustavili rat, da je NATO bacio dvije-tri bombe’.“