Prvi put zabilježena moždana aktivnost umirućeg čovjeka

Bila je to tragična slučajnost: nakon pada jedan 87-godišnjak je prebačen na odjel hitne pomoći, njegovo stanje se brzo pogoršavalo. Budući da je muškarac bolovao od epilepsije i napada grčenja, neurolozi su ga priključili na elektroencefalogram (EEG) radi praćenja stanja.

Prilikom EEG-a se na određene dijelove glave pričvršćuju elektrode koje mogu mjeriti aktivnost mozga. No, tijekom pretrage muškarac je doživio srčani udar i preminuo.

Ovaj tragični događaj označio je prvu ikad zabilježenu aktivnost u umirućem ljudskom mozgu, kažu neuroznanstvenici koji su pregledali podatke.

Prema studiji objavljenoj u časopisu „Frontiers in Aging Neuroscience" pri tome su se možda približili i odgovoru na primarno ljudsko pitanje, što nam se događa u trenutku smrti.

Sanjamo li i sjećamo li se dok umiremo?

Kada je procjenjivao ukupno 15 minuta moždane aktivnosti u vrijeme smrti, tim se prvenstveno koncentrirao na 30 sekundi prije i 30 sekundi nakon zastoja srca. Tim je otkrio povećanu aktivnost u određenom obliku moždanih valova, takozvanih gama-oscilacija.

Ritmički obrasci moždanih valova zabilježeni tijekom čovjekove smrti bili su slični onima koji su se javljali tijekom sanjanja, vraćanja pamćenja i meditacije.

Specifična vrsta moždanih valova zabilježenih u umirućem mozgu - nazvana neuronske oscilacije - također sugerira da je osoba promatrala kako joj se život odvija pred očima kroz "prisjećanja", navodi organizator studije dr. Ajmal Zemmar, neurokirurg sa Sveučilišta Louisville u američkoj saveznoj državi Kentuckyju.

Po Zemmarovim navodima rezultati sugeriraju da naš mozak može ostati aktivan i koordiniran tijekom, pa čak i nakon prijelaza u smrt.

„Generirajući oscilacije uključene u vraćanje sjećanja, mozak možda igra posljednji podsjetnik na važne životne događaje neposredno prije smrti, slično iskustvima koja su blizu smrti, rekao je dr. Zemmar za Frontiers Science News.

Usporedivo s iskustvima bliskim smrti

Znanstveno gledano, iskustva bliske smrti događaju se u vremenu između kliničke smrti i reanimacije. Neki oboljeli prijavljuju dolazeća sjećanja koja teku poput filma, odvajanje od tijela (autoskopska iskustva ili izvantjelesna iskustva), pejzaže ili jako svjetlo na kraju tunela. Neki su izvijestili o velikoj sreći, drugi su doživjeli tjeskobu ili paniku.

Očito, iskustva bliske smrti češće se javljaju kada reanimacija traje posebno dugo i opskrba mozga kisikom je poremećena duže vrijeme. Ova nedovoljna opskrba mozga prvenstveno utječe na temporalni i parijetalni režanj mozga, kao i na srednju preklopnu točku gyrus angularis. Još uvijek je nejasno događaju li se tu i iskustva bliske smrti.

Važna dodatna pitanja

Općenito važeći zaključci ne mogu se izvući iz slučajnih snimanja aktivnosti umirućeg ljudskog mozga. Studija se temelji na jednom slučaju, a pacijent je bolovao od epilepsije.

Ipak: "Ovi rezultati dovode u pitanje naše razumijevanje kada točno život završava i postavljaju važna pitanja koja slijede, na primjer u vezi s trenutkom doniranja organa", kaže neuroznanstvenik Zemmar.

On vjeruje da "rezultati daju neuroznanstvenicima nadu da će bolje razumjeti fenomen 'životnog pamćenja', o čemu često izvještavaju ljudi koji su imali iskustva bliske smrti."