Problem nisu promašeni penali, nego rasizam | Sport | DW | 13.07.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Komentar

Problem nisu promašeni penali, nego rasizam

Englesku je zabolio poraz protiv Italije u finalu EP-a u nogometu – ali su je još više zaboljele rasističke uvrede protiv Sake, Sanchoa i Rashforda. One otkrivaju jaz u engleskom društvu, smatra Joscha Weber.

Vandalizam na slici Marcusa Rashforda u Manchesteru

Vandalizam na slici Marcusa Rashforda u Manchesteru

Ako pobijede, oni su junaci. A ako izgube, oni su majmuni. To je tako jednostavno za neke ljude. Ali to je i prezir prema ljudima. Ono što je kulminiralo na društvenim mrežama nakon što Bukayo Saka, Jadon Sancho i Marcus Rashford nisu postigli gol s bijele točke, to nije samo frustracija zbog tijesnog poraza u finalu Europskog prvenstva (EP) u nogometu. To je sramota za Englesku, sramota koja je dobrano zasjenila ponovni neuspjeh Engleza u izvođenju jedanaesteraca

Može se izgubiti, ali ne na taj način. Samo nekoliko trenutaka nakon što je Bukayo Saka pucao u desni kut, a talijanski vratar Gianluigi Donnarumma izvrsno parirao njegov udarac, počele su bezbrojne poruke mržnje: emojiji majmuna, banane, gorile i čimpanze su preplavile komentare postova na Sakinom profilu na Instagramu. Saka bi trebao „natrag u Afriku", napisao je jedan korisnik Twittera. Neke druge poruke su tako odvratne da ih ne želimo ponavljati.

Stare predrasude i dalje žive…

Čak i podrška za tri tamnoputa engleska igrača djeluje pomalo čudno. Oni tvrde da se trojku ne može tako napadati jer su oni, eto, napravili tako puno za svoju zemlju, napisao je netko na Twitteru. A što je onda s drugim crnim ljudima, koji su – po nečijem mišljenju – napravili „manje” za Englesku? Njih se smije vrijeđati?

Rasizam je, kako je pokazala i ova traumatična finalna noć za „majku nogometa”, još uvijek problem u Engleskoj. I u nogometu. I to usprkos svim apelima, svim kampanjama i svim demantijima. Mržnja je tu. I ako u trenucima bolnog poraza treba pronaći žrtvene janjce, onda se jednostavno uzme nekoliko mladih, crnih igrača. Sasvim je sporedna stvar da su prije toga, tijekom utakmice, na primjer prilikom kaosa u engleskoj obrani u situaciji u kojoj je Leonardo Bonucci izjednačio na 1:1, i drugi engleski igrači radili greške. Selektivna percepcija mnogih „fanova” pokazuje koliko su duboko ukorijenjene stare predrasude. I to ne samo u Engleskoj, istu je stvar otkrio i odnos prema Mesutu Özilu u Njemačkoj.

Oponašanje majmuna i rasistički povici na stadionu su, zahvaljujući i otporu aktivne navijačke scene, u mnogim dijelovima svijeta postali rijetkost. S tri nes(p)retna engleska nogometaša solidarizirali su se široki slojevi društva.

Joscha Weber

Joscha Weber

Rasizam na internetu

Ali u tobožnjoj anonimnosti društvenih mreža rasizam živi i dalje. Pa i zato što je on još uvijek dio britanskog društva, čak i kod najmlađih: 95% ispitanih mladih crnaca u jednoj je studiji provedenoj koncem 2020. godine reklo da su i oni sami doživjeli rasističke izjave u školi, a 78% njih na radnom mjestu. I dok dvije trećine Britanaca smatra da je problem rasizma prisutan u velikim ili znatnim razmjerima u društvu, konzervativna vlada opsežnim izvještajem pokušava umanjiti problem - tvrdi se da se razloge diskriminacije i neravnopravnog tretiranja treba tražiti više u socio-ekonomskim hendikepima, nego u boji kože. To je fatalno kriva procjena, tvrde čak i stručnjaci Ujedinjenih naroda.

Kad premijer Boris Johnson sad osuđuje rasističke uvrede kao „sramotne”, onda je to ispravan i važan signal u borbi protiv diskriminacije. Ali i dalje ostaje otvorenim pitanje zašto se on i njegova vlada ne bore protiv rasizma u svakodnevnom životu. To bi bilo itekako potrebno. I to ne samo kad se radi o tri poznata nogometaša.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva