Proširenje EU-a kao manje zlo – pogrešna taktika | Politika | DW | 26.02.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Proširenje EU-a kao manje zlo – pogrešna taktika

Junckerov posjet Balkanu nastavak je pogrešne politike proširenja EU-a. Niti su zemlje poput Srbije spremne, niti će to biti dok Vučić i slični dobivaju aplauze kao „faktor stabilnosti“, piše novinar DW-a Zoran Arbutina.

Karta straha je u ovoj igri uvijek adut. Kada se neka opasnost provuče kroz megafon, onda se sve može – recimo faktičko ukidanje prava na azil uvođenjem proizvoljne „gornje granice" za prijem migranata. Ili nova runda proširenja EU-a, ovog puta na šest država Zapadnog Balkana. Jer čim je strah na talonu, argumenti više nemaju šanse.

Kod planiranog prijema Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, BiH i Makedonije u EU prije svega se radi o strahovima. S jedne strane se upozorava na ekonomski i politički utjecaj Rusa, Kineza i Saudijaca u europskom predvorju. S druge strane su opasnosti koje su udomaćene u ovim društvima i isijavaju prema ostatku Europe: rašireni nacionalizam i populizam, sveprisutna korupcija, organizirani kriminal.

A s obzirom da je to sve opasno za Uniju, dilema europskog povjerenika za proširenje Johannesa Hahna nudi logično rješenje: „Imamo izbor izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost."

Hahn i drugi zagovornici prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU ne govore o tome da bi ovaj korak nešto pozitivno donio Uniji, da bi ju obogatio ili čak unaprijedio. Ne, željeno proširenje ima negativnu motivaciju: to je manje zlo, obuzdavanje opasnosti, ograničavanje štete.

Budući da je svima jasno da ni jedna od šest zemalja trenutno ni izbliza ne ispunjava uvjete za članstvo u Europskoj uniji poseže se za poznatim utješnim floskulama: pristupni proces bi trebao biti poticaj za političke i ekonomske reforme. Drugim riječima: pristupni pregovori će napredovati samo ako ima napretka u ovim zemljama.

Zoran Arbutina

Zoran Arbutina

Dosadašnja iskustva s proširenjem EU-a na istok pokazuju da je to samo pusta želja. Hrvatska ili Rumunjska, Bugarska ili Mađarska – sve te zemlje u trenutku prijema u EU nisu bile spremne niti su kao članice načinile značajne napretke. Jesu doduše tijekom pristupnih pregovora donijele neke zakone jer je to od njih traženo ili osnovale agencije za borbu protiv korupcije. No ništa od toga nisu zaista usvojile: i dalje je nepotizam dio tradicije, korupcija je sveprisutna i svuda se nailazi na nedovršene, manjkave demokratske strukture.

Neće drukčije biti ni sa šest balkanskih zemalja. Aktualna najava članstva u Europskoj uniji u ne tako dalekoj budućnosti potvrdila je vladajuće elite na međunarodnom parketu i ojačala ih kod kuće. One sjede čvrsto u sedlu i neće uskoro prepustiti moć.

Najbolji primjer je srpski predsjednik Aleksandar Vučić. On izuzetno dobro zna igru na kartu europskog straha od Rusa i Kineza. Istovremeno se prikazuje kao moderan, pragmatičan i okrenut Europi. Zato ga u Bruxellesu i Berlinu tetoše kao ultimativni faktor stabilnosti na Balkanu, a ignoriraju i toleriraju njegov autokratski stil vladavine, maltretiranje oporbe i glajhšaltovanje medija.

Sada je spomenuta i godina u kojoj bi se Srbija mogla naći u EU-u – 2025. Vučić je jači nego ikad. A još je mlad – sve ukazuje da će upravo on biti taj koji će potpisati pristupni ugovor.

Bez izuzetka sve zemlje Zapadnog Balkana žele u EU. Vladajuće elite se nadaju financijskoj pomoći kojom će prikriti vlastitu inertnost i nesposobnost. U to ime će prinudno prilagoditi nacionalno zakonodavstvo zahtjevima EU-a, poduzet će i nekoliko kozmetičkih radova na fasadama svojih društava. Ali strukture moći se neće promijeniti jer bi ta promjena značila odlazak upravo tih elita.

Za EU to znači više problema, još kompliciranije strukture, još više neslaganja i – nasuprot očekivanjima – još više nestabilnosti iznutra.

Zato bi Bruxellesu bilo bolje da državama Zapadnog Balkana ne nudi puno članstvo već najprije zajedničku trgovinsku zonu ili privilegirano partnerstvo. Valja naći oblik suradnje kojim se podržavaju ekonomski slabe zemlje i potiče razvoj demokratskog civilnog društva. Ali sve to – izvan EU-a.

O članstvu u EU-u bi se moglo razgovarati ako onda ove zemlje jednog dana zaista iz vlastitog uvjerenja izgrade stabilne demokratske strukture na temelju principa pravne države. Tada bi razgovarali kao ravnopravni partneri. To bi tek bio pravi uspjeh za sve.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.

Preporuka uredništva