Prisna veza bračnog para unatoč zatvorskim zidovima

„Ne bojim se smrti i vjerujem da ću Vas na neki način zadržati. Strahovito se bojim smrti i boli me da Tebe i sinčiće ovim očima neću više vidjeti.“ Kad je Helmuth James von Moltke pisao ove riječi svojoj supruzi bilo mu je 37 godina. Pripadnik ugledne njemačke plemićke obitelji bio je protivnik nacional-socijalizma i na svom imanju Kreisau, istočno od Berlina, s istomišljenicima je razgovarao o mogućnosti stvaranja demokratske Njemačke. Iako je načelno odbijao svako nasilje, odžavao je kontakte i sa skupinom oko Clausa grofa Schenka von Stauffenberga, koja je 20. srpnja 1944. pokušala likvidirati Hitlera. Zbog toga je dospio u zatvor u berlinskoj četvrti Tegelu. Gotovo svakodnevno je pisao pisma svojoj mladoj supruzi, koja je između supružnika, unatoč opasnosti za vlastiti život, prenosio zatvorski dušobrižnik Harald Poelchau. Pisma su pisana zadnjih mjeseci 1944. i u siječnju 1945., kad je Helmuth James smaknut.

Pokojnoj majci za 100. rođendan

66 godina kasnije, za stoti rođendan svoje pokojne majke, njihov sin Helmuth Caspar uz suradnju šogorice Ulrike Moltke izdao je knjigu neobjavljenih pisama svojih roditelja. Poredao ih je tako da roditelji unatoč zatvorskim zidovima koji ih razdvajaju vode „iznimno prisan, intiman, srdačan i unatoč svemu veseo dijalog“, kako kaže sam Helmuth Caspar.

Supružnici si pišu pisma nade i očaja, ohrabrenja i utjehe, puna ljubavi i brige, humora i ohrabrenja. Vidjeti su se mogli samo rijetko. „Dragi, upravo sam se vratila nakon što sam Te posjetila u zatvoru i u gradu jela. Sjedila sam u primaćoj sobi i sve svoje misli ljubavi usmjerila prema Tebi. Onda je došao ljubazni policajac sa Tvojim stvarima. Prsluk je još bio topao od Tebe. I donio mi, ako ne poljubac, ali ipak nešto od toga.“

Optimizam unatoč svemu

Helmuth James primjerice piše: „Za mene čudna godina se približava kraju. Proveo sam ju prije svega među ljudima koji su pripremani za nasilnu smrt, a mnogi od njih su i smaknuti. Smrt je tako postala pratitelj čitave godine. Sad mislim da sam ja na redu.“ Njegova supruga Freya odgovara: „Tako s Tobom ulazim u 1945. puna nade, ne puna konkretne nade, ali sa sretnim i zahvalnim osjećajem optimizma, koji ne mogu pobliže definirati, koji ništa ne zna o Tvojoj možda skoroj smrti.“

Helmuth James von Moltke je 10. siječnja 1945. osuđen na smrt. Još jednom se mladi par može vidjeti, a Helmuth James sluti da je to posljednji put i piše: „Gdje si trenutno, srce moje? Jesi li u Berlinu ili si se vratila? Ako ovo pismo dobiješ nakon moje smrti i ne budeš u Berlinu, nemoj misliti da sam bio tužan što nisi bila ovdje. Oboje smo se kroz pouku zadnja tri i pol mjeseca uzdigli iznad toga.“

„Moje drago, drago srce …“

To je pismo datirano 23. siječnja, kad je Helmuth James smaknut. On nije više pročitao odgovor svoje supruge: „Moje drago, drago srce, naše oči ne vide spasa iz Tvoga stanja, nigdje ne vidim tračak, osim ako bi Führer osobno nešto učinio, a i to ne smatram vjerojatnim. Ne, ne vidim nikakve mogućnosti. Ali, ove zadnje godine i zadnji mjeseci su nas naučili da to pred Bogom ništa ne znači, naučili su nas vrlo jasno, upravo opipljivo, da možemo reći: Ti još živiš, a dok Ti živiš postoje mogućnosti da budeš održan na životu.“

Autor: Cornelia Rabiz / Anto Janković

Odg. urednik: S. Kobešćak