Prije 40 godina: presude za koncentracijski logor Majdanek | Politika | DW | 30.06.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Suočavanje s prošlošću

Prije 40 godina: presude za koncentracijski logor Majdanek

Bio je to jedan od najvećih sudskih procesa protiv nacista u povijesti Njemačke. Na kraju je Zemaljski sud u Düsseldorfu donio presudu protiv bivših stražara iz SS-a i nadzornog osoblja koncentracijskog logora Majdanek.

Spomen-područje Majdanek Lublin

Spomen-područje Majdanek Lublin

Suđenje je trajalo 474 dana, na Zemaljskom sudu u Düsseldorfu je saslušano oko 350 svjedoka iz Njemačke i inozemstva. Suđenje za nacističke zločine u koncentracijskom logoru Majdaneku bilo je najopsežnijih i najspektakularnijih u Njemačkoj. Suđenje je izazivalo snažne emocije.

„Bio je to najteži proces u mojoj karijeri. Najgore je bilo slušati grozote o kojima su svjedočile i žrtve i počinitelji zločina. To je bilo izuzetno opterećenje", izjavio je branitelj po službenoj dužnosti Lothar Lindenau u jednom kasnijem novinskom intervjuu.

Samo jedna kazna doživotnog zatvora

Suđenje je počelo 26. studenoga 1975., a pratilo ga je veliko zanimanje javnosti i demonstracije. Nakon gotovo šest godina suđenje je završeno izricanjem presude 30. lipnja 1981. koja je trajala deset i pol sati. Samo osmero od 15 optuženih su osuđeni. Jedna bivša nadzornica koncentracijskog logora dobila je kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu. Još jedna bivša nadzornica i šest čuvara, pripadnika SS-a, osuđeni su zbog pomaganja u ubojstvu na zatvorske kazne između tri i 12 godina.

Glavnooptužena Hermine Braunsteiner-Ryan

Glavnooptužena Hermine Braunsteiner-Ryan imala je 61 godinu kad je suđenje završilo

Presuda je naišla na djelomice oštru kritiku. S obzirom na težinu zločina brojnim promatračima iz zemlje i inozemstva je kazna izgledala strahovito niska. Jer, državno odvjetništvo je optužene teretilo za sudjelovanje u organiziranom masovnom ubijanju. Primjerice za akciju uklanjanja djece u kojoj su od svibnja do rujna 1943. djeca pred očima majki odvožena u plinske komore.

Ili za akciju nazvanu „žetvena svečanost" početkom studenoga 1943. kad je u jednom danu u masovnom strijeljanju ubijeno 18.000 Židovki i Židova.

Prema najnovijim procjenama u Majdaneku je ubijeno oko 80.000 ljudi iz raznih krajeva Europe. Internirani Židovi, Romi, Sintiji, homoseksualci, invalidi, oporbenjaci – gotovo svi oni su ubijeni u plinskim komorama, strijeljani, pretučeni do smrti, spaljeni. Ili su umrli od iscrpljenosti ili bolesti.

U srpnju 1944. sovjetske trupe su oslobodile taj logor u blizini Lubina. Taj poljski grad kao i ostatak Poljske je bila okupirala Hitlerova Njemačka.

Dati žrtvama glas

215 osoba koje su preživjele koncentracijski logor na suđenju u Düsseldorfu su dojmljivo opisivale grozote koje su doživjele. Oni su pričali što su doživjeli, dali su mrtvima glas. „Naša zadaća u logoru bila je biti tučen, gažen i ponižavan, smjeli smo raditi i gladovati. Što je bio ponedjeljak, nedjelja, srpanj ili kolovoz? U logoru smo živjeli kao životinje", pričala je jedna svjedokinja na sudu, čije svjedočenje je sačuvano u dokumentaciji spomen-muzeja u Nürnbergu „Memorium Nürnberger Prozesse".

„Medijski vrlo prisutni proces produbio je u društvu svijest o njemačkim zločinima, osobito na području okupirane istočne Europe. On je pokazao da je osim Auschwitza, koji je bio najpoznatiji logor smrti, bilo još logora u kojima su ljudi iz raznih zemalja ubijani i mučeni", kaže Markus Roth iz Instituta Fritza Bauera za povijest i djelovanje holokausta u razgovoru za DW.

Kao i u drugim suđenjima za nacionalsocijalističke zločine bilo je teško osuditi zločince na temelju sredstava koja su na raspolaganju stajala tadašnjem njemačkom pravosuđu. Izjave preživjelih su zato imale presudnu ulogu na suđenju. „S obzirom na to da se u tadašnjem kaznenom postupku uvijek radilo o tomu da se pojedine optuženike moralo povezati s konkretnim zločinima, da bi se uopće moglo donijeti presudu", kaže Markus Roth.

Ovaj povjesničar kaže da su izjave bile važne i zato što su „pisani dokumenti bili nepotpuni jer je SS puno toga uništio. A pojedinačni zločini nisu naravno dokumentirani, jer ništa nije trebalo biti dokumentirano", kaže Roth.

Poteškoće je stvaralo i sporo razjašnjavanje nacističkih zločina od strane njemačkih vlasti. Dva prva suđenja za nacističke zločine u Majdaneku održana su 1944. i 1948. u poljskom Lubinu. Tek oko 30 godina kasnije zločinima se pozabavio i jedan njemački sud, u Düsseldorfu. Veliki vremenski razmak je naravno otežao dokazivanje.

Mora se imati na umu da nakon rata nije bilo osobito jako društveno zanimanje za razjašnjavanje „zločina nacionalsocijalista, dakle u određenom smislu vlastitih zločina", kaže Roth. Jer, društvo u Saveznoj Republici Njemačkoj bilo je velikim dijelom ono isto, „koje je prije 1945. nosilo nacistički režim".

To vrijedi za pravosuđe i policiju kao i za one organe koji su morali istraživati takve zločinačke komplekse", kaže povjesničar Roth.

Demonstracije u Düsseldorfu 1981. godine

Suđenje su pratile i demonstracije

Nakon kratkog prijelaznog razdoblja neposredno nakon rata, kad su saveznici gurali razjašnjavanje zločina, u pedesetim godinama je gotovo potpuno zamrlo istraživanje zločina. „Tek krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, među ostalim sa sudskim procesom za Auschwitz u Frankfurtu 1963. do 1965. ponovo je pokrenuto sustavno istraživanje zločina", kaže Roth.

Žene kao nacistički zločinci

Sa suđenjem za Majdanek je postalo vidljivo da su i žene aktivno sudjelovale u holokaustu. Jedna od glavnih optuženih bila je Austrijanka Hermine Braunsteiner-Ryan. Logoraši su ju zvali „kobila iz Majdaneka" jer je ta nadzornica svojim čizmama okovanim željezom udarala zatvorenike i bičevala ih. Braunsteiner-Ryan kao ni drugi optuženici nije na suđenju pokazivala nikakve emocije ni žaljenje. Kasnije je svoje djelovanje obrazložila nedostatkom životnog iskustva i sebe označila „malim kotačem u stroju".

Sud ju je osudio na zatvorsku kaznu dvaput doživotno: zbog selekcije i ubojstva 80 ljudi, zbog pomaganja u ubijanju 102 djece te selekcije i zajedničkog ubijanja 1000 ljudi. Nakon što je 1996. zbog lošeg zdravstvenog stanja pomilovana umrla je 1999. s 80 godina u Bochumu.

Automatska odgovornost za zločine u koncentracijskim logorima

Unatoč nekim nedostacima suđenje za Majdanek i slični procesi su puno toga pokrenuli. Njemačko društvo je počelo kritičnije gledati na svoju prošlost i poboljšalo pravna sredstva. „Veliki procesi za Auschwitz i Majdanek jako su praćeni u javnosti. Ali, sudilo se samo za konkretne zločine.

30 godina kasnije, s presudom Johnu Demjanjuku, bivšem stražaru u koncentracijskom logoru Sobiboru, koja je izrečena 2011., krenuli smo novim putem – ne dokazujući konkretni zločin suditi za sudjelovanje i pomaganje u sustavnom masovnom ubijanju", kaže Thomas Will, voditelj Središnjeg ureda zemaljske pravosudne uprave za razjašnjavanje nacističkih zločina sa sjedištem u Ludwigsburgu, u razgovoru za DW.

Bivši logorski stražar John Demjanjuk na suđenju 2011. godine

Bivši logorski stražar John Demjanjuk na suđenju 2011. godine

Time osoblje koncentracijskih logora i logora smrti može automatski biti pozvano na odgovornost za zločine iz toga vremena. „Već samo stajanje na raspolaganju i održavanje smrtonosnih uvjeta u logorima držanjem straže nad zatvorenicima bilo je moguće to masovno ubijanje", kaže glavni državni odvjetnik Will.

Tako su optuženi još neki nacisti. Primjerice Oskar Gröning 2015. godine ili Bruno D. u srpnju 2020. kojem je suđeno u Hamburgu na sudu za maloljetnike jer je kao 17-godišnjak započeo raditi kao stražar u koncentracijskom logoru Stutthof.

Uz sve nedostatke kod progona nacističkih zločina današnje stanje pokazuje nastojanje društva „da te stravične zločine obradi kazneno-pravno, sve do pomaganja obavljanjem općih javnih poslova", zaključuje Will. Ta suđenja posljednjih godina bila su nužna. „To je sad pravosuđe svladalo, iako naravno prilično kasno."

Čitajte nas preko DW-aaplikacije za Android

Audios and videos on the topic