Preokretanje nove srpske povijesti | Politika | DW | 18.07.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Politika

Preokretanje nove srpske povijesti

Proglašavanje pobune srpskih Crvenih beretki „protestom“ nastavak je prevrednovanja bliže povijesti u kojoj je svrgavanje Miloševića vandalizam, a Milošević tragični heroj, piše za DW sociolog Dario Hajrić.

Oružana pobuna
Član 311

(1) Tko sudjeluje u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje ustavnog ure
đenja, sigurnosti ili teritorijalne cjeline Srbije,
kaznit
će se zatvorom od tri do petnaest godina.

(2) Organizator pobune,
kaznit
će se zatvorom najmanje pet godina.

Nije potrebno posebno objašnjavati da vojne i policijske jedinice naoružane dugim cijevima nisu isto što i prosvjetni sindikati ili liječničke udruge. Nije sporno da pripadnice i pripadnici vojske i policije imaju pravo da se, kao i svaki drugi državi službenik, žale na uvjete rada, prosvjeduju i organiziraju javne skupove. Razlika je u tome što u prosvjedu liječnika u bijelim kutama ne postoji element prijetnje. Oni Vam jedino mogu prijetiti visokim računima za medicinske usluge.

Pripadnici državnih aparata prinude imaju na raspolaganju daleko opasnija sredstva i zato je jedna od civilizacijskih tekovina da ih ne nose sa sobom na prosvjede, stavljajući tako svima do znanja da neće sprašiti šaržer argumenata u nas ako im se prohtje. Naoružani su zato što smo im, kao građani, povjerili vlastitu sigurnost, a oni su se zauzvrat obavezali da će nas štititi i da oružje u njihovim rukama neće biti zloupotrebljeno.

Kada oklopna vozila i automatske puške, umjesto za zaštitu građana, posluže kao zgodan argument prilikom zavrtanja ruke vladi vlastite zemlje, sigurno je reći da su pregovori poprilično odjezdili u smjeru zloupotrebe oružja.

Sve ovo znaju i vojska i policija, uče ih tome u školama. Zna to i pravosuđe, ili bi moralo znati, pa tim više uznemirava oslobađajuća presuda pripadnicima JSO (Jedinica za posebne operacija) za pobunu u studenom 2001. Takva odluka suda povlači za sobom daleko teže posljedice od toga hoće li Milorad Luković Legija i Zvezdan Jovanović zaraditi još koju godinu robije ili ne – ona za sva vremena okončava traganje za političkom pozadinom atentata na Zorana Đinđića.

Valja podsjetiti, zato što je pamćenje deficitarna roba, da se pobuna Crvenih beretki nije odigrala u političkom vakuumu. Ona se događa tijekom prve velike krize nakon rušenja Miloševića, eskaliranjem sukoba premijera Zorana Đinđića s predsednikom SRJ Vojislavom Koštunicom. U lipnju te godine Milošević je izručen Hagu, što Koštunica naziva „državnim udarom". U kolovozu DSS izlazi iz vlade, optužujući ju za kriminal. Nepuna tri mjeseca kasnije, tokom pobune JSO-a, Koštunica javno brani njihovo pravo da oklopnim vozilima i dugim cijevima blokiraju autoput i zahtijevaju od vlade smjenu državnih dužnosnika.

Valja podsjetiti i da, u trenutku kada JSO „prosvjeduje", država nema na raspolaganju oružanu formaciju koja bi mogla spriječiti nasilno zbacivanje vlade: vojna jedinica „Kobre" nalazila se pod komandom Koštuničinog Ace Tomića i najavila je da neće intervenirati, žandarmerija je tek u procesu formiranja, ne postoji čak ni UBPOK (Uprava za borbu protiv organiziranog kriminala).

U trenutku pobune, vlada Zorana Đinđića ima pregovaračku poziciju čovjeka kojeg u mračnoj ulici osoba s pištoljem za pojasom pita da joj ustupi svoj novčanik i ključ od automobila.

Ovdje je riječ o političkom projektu daleko širem od redefiniranja jednog događaja. On obuhvaća davanje oprosta za političku pozadinu ubojstva premijera, normalizaciju medijske i političke satanizacije koja je prethodila atentatu i izuzimanju tog događaja iz uzročno-posljedičnog lanca u kojem je dio političke klase imao direktan doprinos i ništa manje izravnu korist.

Peti listopad se može prepakirati u puko paljenje skupštine, Miloševića možemo preobući u tragičnu figuru koja nas je branila kad su nas svi napadali, devedesetim možemo prišiti nostalgiju, ali atentat na Đinđića ostaje nepodesan za političku propagandu. Zato ga je potrebno svesti na događaj bez konteksta, njegove izvršitelje lišiti motiva i međusobne povezanosti, a njegove nalogodavce premjestiti u spekulativnu dimenziju sličnu potrazi za životom van Zemlje.

Serbien - Eliteeinheiten der JSO Blockieren Strasse (picture-alliance /dpa/S. Stankovic)

Što je prosvjed a što državni udar? JSO u Beogradu 2001.

Moć nije samo sposobnost da sprovedemo svoju volju bez obzira na otpor: ona je – pojednostavljeno rečeno – sposobnost da normiramo stvari, da odlučimo što je istina a što ne, što je dobro a što loše, i da to nametnemo drugima. Sudska odluka da pobuna nije pobuna bez obzira na to što govore činjenice i naša sjećanja jasan je pokazatelj da se normiranje događa u mračnoj uličici i da su argumenti odavno repetirani.

Kolektivno sjećanje i vrednovanje povijesnih događaja proces je koji se odvija fermentacijom: dajte javnosti dovoljno vremena da o nečemu misli, čita i piše, i zajednička percepcija će se postupno mijenjati, obojena novim činjenicama, perspektivama, raspravama, kritikama. Problem nastaje kada vidimo prevrednovanje bez društvenog dijaloga, jer tada nije riječ o sazrijevanju svijesti o događajima nego o njihovoj aproprijaciji, a nju mogu ostvariti samo čimbenici koji imaju društvenu moć.

Promjena percepcije o devedesetim, kao o godinama u kojima se nije baš toliko loše živjelo, iako smo svi na svojoj koži osjetili posljedice ratova, raspada države i posljedičnog rasula, nije spontan nego induciran proces, ideja koja iz političke sfere tabloidnim slivnicima curi u glave već desetjećima. Ona nema uporište u ekonomiji, u povijesti, može se demantirati brojevima, statistikama, svjedočenjima, ali dijalog koji bi ju trebao da je razvrgnuti zamijenjen je pukim ponavljanjem da su „žuti" (Demokratska stranka Zorana Đinđića i simpatizeri) bili gori i od Miloševića.

Jedan od osnovnih mehanizama uredničke intervencije na kolektivnim vrijednostima je redukcija. Peti listopad se, recimo, sustavno svodi na paljenje i pljačku Savezne skupštine, iako je u pitanju samo fragment procesa.

U kolektivnom pamćenju mahom nemamo 24. rujna, kao dan kada je Slobodan Milošević izgubio izbore, a zatim pokušao izbornom krađom ipak prođe u drugi krug. Nemamo u sjećanju ni travestiju izbornog procesa između tog datuma i 5. listopada, masovne prosvjede i masovnu građansku neposlušnost. Imamo samo Maju Gojković koja pokazuje dvije skupštinske fotelje i označava dan rušenja uzurpatora vlasti kao dan pljačke i paljevine.

Dnevna politika ždere povijest, a nakovnji – rekao bi George Orwel – ponekad razbijaju čekiće. Trik je u tome da povjerujemo da se to događa spontano, kao povijesna nužnost. Iza te nužnosti se, međutim, uvijek kriju konkretne odluke. Sudska presuda u slučaju pobune JSO jedan je od primjera nevidljive ruke koja pokreće zupčanike naše povijesti.

*Sociolog Dario Hajrić piše između ostalog za portal akuzativ.com. Na Twiteru piše pod @romulian.

 

Preporuka uredništva