„Preko Bugarske se lako može na Zapad!“ | Priča dana | DW | 13.04.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Priča dana

„Preko Bugarske se lako može na Zapad!“

To su mislili mnogi u DDR-u, ali to nipošto nije bilo tako. I bugarski graničari su imali zapovijed pucati na bjegunce kao što su bili Henrik Voigtländer i njegov prijatelj. I bili su spremni to i učiniti.

Stara cesta vodi kroz gorje Strandže u Bugarskoj. To je lokalni put koji vodi od Burgasa na obali Crnog mora preko Malka Tarnova, gradića na samoj granici i onda dalje u Tursku. Zapravo put vodi sve do Istanbula. Danas se jedva tko još njime vozi, samo lokalno stanovništvo koristi taj stari put.

Ali to je u doba socijalizma bila cesta o kojoj su mnogi sanjali u dalekoj Istočnoj Njemačkoj: „To je 2000 kilometara od DDR-a, tako smo razmišljali. Trebaš se dobro obući, dakle kao Zapadnjak i trebaš samo stati na cestu od Burgasa prema Istanbulu. Tamo prolazi bezbroj Turaka, autocesta sa četiri trake i neki Turčin će te sigurno pokupiti", priča nam Hendrik Voigtländer. Ali realnost je bila drugačija...

Zapravo je on živio dobrim životom u Istočnoj Njemačkoj: radio je kao elektroinstalater i imao je dovoljno i vremena i novca za putovanja. Poljska, Mađarska, Sovjetski Savez, Bugarska...  Sve je to vidio i prošao. Nekadašnja Jugoslavija im nije bila dopuštena, ona se u DDR-u smatrala praktično već Zapadom. Jednog dana je podnio zahtjev kod okružnog ureda socijalističke omladine da putuje na Kubu. Nije potrajalo dugo dok mu nije stigla obavijest kako mu je zahtjev odbijen.

Havana

Poželio je vidjeti i socijalističku Kubu - ali taj zahtjev mu je bio odbijen.

„Zašto on može, a mi ne?"

Razlog: nije redovito prisustvovao sastancima socijalističke omladine FDJ. „A kad si odlazio na te sastanke, onda ti je direktor pričao kako je lijepo već na zračnoj luci Amsterdama. On je smio tamo, mi nismo. To je smiješan sistem. Da sam ga na tim sastancima pitao, zašto on smije, a mi ne smijemo, onda bi me naravno bacio van. Tako sam radije šutio", priča nam Hendrik Voigtländer.

Početkom 1988. ga je školski prijatelj pitao, hoće li zajedno s njim u Bugarsku. Ali on nije mislio ostati u Bugarskoj, nego pobjeći – preko granice Bugarske u Tursku i na Zapad.

Već i Bugarska je bila omiljena kod istočnih Nijemaca i kod drugih građana Istočnog bloka: duga obala, dobra hrana, vrući ljetni dani. Za socijalističku njemačku braću su germanizirana čak i imena ljetovališta: Slančev brjag su oni znali kao Sonnenstrand, Zlatni pjasci su im bili pojam kao Goldstrand. 1988. su tako i dva prijatelja bili tek neki od oko 30 tisuća istočnih Nijemaca koji su tamo odlučili ljetovati.

Sletjeli su u Burgas i smještaj su imali u desetak kilometara udaljenom Slančevom brjagu. Kasno je ljeto, vruće i suho. Mnogo su se zabavljali, igrali su tenis, sprijateljili su se sa jednom obitelji iz Hamburga, izlazili svaku večer. Bezbrižno su proveli prvih deset dana svog odmora, sve do 3. listopada 1988.

Bildergalerie Badekultur (AFP/Getty Images)

Bugarska je bilo omiljeno odredište socijalističkih trudbenika - a ponekad i put na Zapad, u Tursku ili Jugoslaviju.

Tek mali „izlet"

Naravno da nisu niti slutili kako će točno na taj dan samo godinu dana kasnije biti srušen Berlinski zid i kako će nestati čitave socijalističke Njemačke. Njima je pred očima bio samo njihov naum: ustali su rano, već oko pola sedam i na recepciji su rekli kako žele na izlet u brda. Ništa nisu ponijeli sa sobom, samo bocu vode za svakog, lančić oko vrata i ručni sat. Obučeni su u najbolju odjeću.

„Krenuli smo cestom prema Istanbulu, cestom o kojoj smo sanjali: četiri trake, autoput, bezbroj Turaka prolazi. Problem je bio: nije bilo niti jednog jedinog Turčina u automobilu. Nakon sat vremena dolazi tabla na lijevoj strani ceste – zanimljivo, na suprotnoj strani – gdje piše 'Istanbul 350 kilometara'. Moj prijatelj je bio malo punašniji i pitam ga: 'Debeli, hoćeš sad isto kao ja hodati 350 kilometara do Istanbula – i to samo s jednom bocom vode iz koje si već popio pola?'"

Puna tri sata su tako hodali dok iz smjera Burgasa nismo vidjeli da dolazi jedan autobus. Odlučuju zaustaviti makar taj autobus. Vozač ih je pitao, odakle su i oni mu odgovaraju 'iz Hamburga'. „Pa nije nam na čelu pisalo 'DDR'. Vozili smo se tako u troje prema Istanbulu i dva put sam pitao vozača, je li to cesta prema Turskoj. Nismo govorili ni ruski da ne posumnja da dolazimo iz socijalističke Njemačke. On pak nije znao engleski. Nakon otprilike 20 kilometara na desnoj strani je došla granična postaja bugarske vojske. Oni su nam samo mahnuli da prođemo. Ja sam već potajice slavio. Sad je ostalo još samo 330 kilometara. Ali nakon 40, 50, 60 metara vozač autobusa je stao pored ceste."

Stara granica Bugarske i Turske

Od stare žičane ograde i graničnog područja Bugarske prema Turskoj nije ostalo mnogo.

Masovno su ih hvatali

Tog 3. listopada je na dužnosti bio Stojan Todorov. Vozio se terencem uzduž granične linije i dobio je signal da mora na zadatak: to je još bilo 13 kilometara od granice i na rubu ceste stoje Hendrik Voigtländer i njegov školski prijatelj. Sve je jasno: bjegunci iz DDR-a. Todorov i njegov kolega navlače vreće preko glava mladića i trpaju ih u auto.

To mu je bila dužnost, kaže nam Todorov. „Jer kod svakog uspješnog prelaska granice, dakle bijega kojeg nismo mogli zaustaviti, morala je čitava jedinica na raport u Sofiju. Morali smo objasniti kako se to moglo dogoditi. Graničari su onda bili kažnjeni. To je bio zakon." Ali brzo i dodaje: nikoga on nije ubio. Ali jest pucao. Trideset godina nije govorio o vremenima kako je to bilo u socijalizmu. Vidljivo je nervozan, ne želi da mu se objavi niti njegovo ime: Stojan se zapravo zove drugačije.

Graničari kao što je bio on, nikad nisu bili pravno sankcionirani. Čak i kad su obitelji istočnih Nijemaca koji su bili ustrijeljeni na granici kasnije pokušali u Bugarskoj sudski tužiti graničare, tamošnje državno odvjetništvo nije poduzelo ništa. Već u šezdesetima su počele priče u istočnoj Njemačkoj kako tamo dole na jugu, u Bugarskoj nije nikakav problem prijeći na drugu stranu. Nekima je bijeg čak uspio, ali za većinu je taj pokušaj završio dugogodišnjim zatvorom ili čak pogibijom.

Hendrik Voigtländer

Hendrik Voigtländer nije niti slutio kako će završiti njegova avantura

Bugari o tome ništa ne žele znati

Jer granica socijalističke Bugarske prema članici NATO-a Turskom je bila strogo čuvana. Možda ne tako kao između istočne i zapadne Njemačke, ali i tamo je bila visoka žičana ograda s tihim alarmom koji će javiti graničarima ako netko samo dotakne žicu. S obje strane ograde je bila čistina s pijeskom da se vide eventualni tragovi. Ali čak i ako su bjegunci nekako uspjeli prijeći ogradu, to im još nije bio spas: zapravo, ograda je bila podignuta puna dva kilometara od prave granice. Dapače: bjegunci su se čak onda radosno predavali jer su mislili da su to već graničari Turske.

Povrh svega toga, čitavo područje 15 kilometara uz granicu je bilo proglašeno sigurnosnom zonom. Sve se strogo nadziralo, a već 1951. su bugarski graničari dobili zapovijed da pucaju na svakoga tko ne posluša njihovu naredbu. Na svakoga, bio to Bugarin ili netko drugi. Svakoga tko ne posluša njihov zahtjev na predaju.

Nakon pada komunizma, taj dio povijesti Bugarske nitko nije niti želio istražiti, čitati i ispitati. Čak i školski udžbenici Bugarske se jedva bave razdobljem između 1945. i 1989. A nitko ne želi niti govoriti da je u Bugarskoj bilo čak i logora u kojima su se mučili zatočenici.

Berlin Hohenschönhausen

Bugari zapravo nisu imali puno posla sa mladim Nijemcima: čekali su da po njih dođe Stasi i odvede ih u zatvor Hohenschönhausen u DDR-u

Granice više nema – ali je opet ima

S dva prijatelja iz istočne Njemačke bugarski graničari nisu imali previše muka jer je sve bilo jasno. Nakon saslušanja u Malkom Tarnovu su prebačeni u zatvor u Burgasu. Tamo su ostali devet dana da bi ih prebacili u drugi zatvor u Sofiji. Tamo im je bilo sve prije nego ugodno: u sićušnoj ćeliji su bili zatvoreni s još dvije osobe, makar nije imala niti kanalizaciju. Tek svakih nekoliko dana su dobili svježu vodu.

Bugare se zapravo nisu ticali ti mladi Nijemci: čekali su da po njih dođu službenici istočnonjemačkog Stasija (tajne policije) i odvedu ih u domovinu. Opet u DDR-u dospjeli su u zloglasni istražni zatvor Hohenschönhausen gdje su proveli nekoliko tjedana. Onda su opet premješteni.

Na koncu ih je zapadna, Savezna Republika Njemačka „otkupila" od Istočne Njemačke – uobičajena procedura kod „političkih" i ne beznačajni izvor deviza za socijalističku Njemačku. I to zapravo samo par tjedana prije pada Berlinskog zida i raspada DDR-a.

Berlin Hohenschönhausen

I u zatvoru Stasija je Hendrik Voigtländer odsjedio svoje dok ga nije "otkupila" Zapadna Njemačka kao "političkog".

Bugarski graničar danas ima preko šezdeset godina, niskog je stasa i sijede kose. U mirovini je i još uvijek živi sa suprugom u Malkom Tarnovu. Od žičane ograde se tek još ponegdje mogu naći ostaci, a čitavo granično područje je već odavno obraslo u šikaru. Jedva da tko tamo ikad zalazi.

Ali Stojan Todorov ima dva sina i stariji je krenuo putem svog oca. I on je graničar, ali sad on čuva granicu Europske unije prema Turskoj.

Bulgarisch-türkischen Grenze Frontex-EU-Zaun (DW/R. Breuer)

Današnja granica Bugarske i Turske izgleda drugačije i zapovijedi su druge: to je sad granica EU-a.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka uredništva