Hoće li Hrvatska krenuti u smjeru Poljske?

Iako se pobačaj u Hrvatskoj još od njezinog osamostaljenja pokušava gurnuti u neustavnu kategoriju, Hrvatice pravo na izbor koriste prema zakonu iz 1978. godine. No to ne znači da je do medicinski sigurnog pobačaja lako doći, jer valja pronaći sve rjeđe bolnice i ginekologe koji se pri traženju zahvata neće pozvati na "priziv savjesti".

Sanja Kovačević iz Platforme za reproduktivnu pravdu za DW govori kako je institut "priziva savjesti" uveden 2003. godine za vrijeme SDP-ove koalicije. „Nismo obratile dovoljnu pažnju. Ušao je preko etičkih kodeksa u Zakon o liječništvu. To krenulo laganim tempom, no vrlo brzo se raširilo s trendom konzervativnosti i retradicionaliziranja.“ Kovačević kaže da aktivistice to tada nisu smatrale bitnom temom, no stanje je postalo jasnije dolaskom iduće konzervativnije vlade: „Postoji klika koja ima moć u okviru medicinske struke zajedno sa svojim cehovskim udruženjima. Surađuju s najkonzervativnijim organizacijama.“

Jak utjecaj Katoličke crkve i njezinu vezu s vladajućim HDZ-om mnogi lijevo-liberalni aktivisti navode kao glavni razlog što brojne Hrvatice sve češće traže uslugu pobačaja izvan Hrvatske u kojoj je pobačaj stigmatiziran i koja sve žešće ženama odriče pravo na izbor.

Priziv savjesti i ginekološko nasilje u praksi

„Žene su općenito suočene s ginekološkim nasiljem“, navodi Kovačević i tvrdi da je vjerska edukacija u Hrvatskoj pretpostavljena seksualnoj edukaciji. U praksi žene, kaže, kada dobiju broj bolnice koja bi trebala obavljati pobačaje, obično s druge strane čuju da se ta usluga ne može dobiti, nerijetko i uz dociranje i uvrede.

To se poklapa i s rezultatima istraživanja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić na uzorku 30 ustanova ovlaštenih za pružanje usluge pobačaja. „2014. godine pravo priziva savjesti koristilo je oko 54 posto zdravstvenih djelatnosti, dok je 2018. to bilo 59 posto. Dovedemo li to u korelaciju sa Slovenijom, vidimo da tamo tu mogućnost priziva savjesti koristi samo 3 posto zdravstvenih djelatnika"

Ovaj problem s kojim se suočava Hrvatska treba riješiti kroz zakonodavstvo, ali i primjenu u praksi, kaže Ljubičić pa dodaje: „Od 30 ustanova, njih pet nije pružalo uslugu prekida trudnoće zbog prizva savjesti svih zaposlenih."

Žene koje se javljaju u Ured pravobraniteljice žale se da ih iz jedne bolnice upućuju u druge kako bi ostvarile pravo na prekid trudnoće. „Analiza je pokazala i visoku, nepristupačnu i neujednačenu cijena pobačaja u tih 30 zdravstvenih ustanova. Kreće se u rasponu od 1.150 kuna do 3.350 kuna, a to je za žene koje su u ekonomski nepovoljnoj situaciji izuzetno visok izdatak“, navodi Ljubičić.

Osim toga, žene se žale i na uznemiravanje plakatima i propagandnim materijalima koje susreću u bolnicama. Zdravstvene ustanove, kaže pravobraniteljica, nakon njezine intervencije gotovo u pravilu miču te kampanje iz svojih prostora.

Priziv savjesti nije ugrožen

Vijesti koje dolaze iz Poljske šokirale su aktivistice za ženska prava, no konzervativni aktivisti s odobravanjem gledaju na tamošnju gotovo potpunu zabranu pobačaja pa čak i u slučaju malformacije ploda. Najistaknutija hrvatska pro-life aktivistica Željka Markić, kaže u razgovoru za DW da je „Poljska naprosto prepoznala znanstvenu činjenicu da život počinje začećem".

„Time je postala svjetionik za sve druge države EU vezano za zaštitu prava djece i za zaštitu ljudskih prava. Odluka Ustavnog suda da zakon ne može štititi samo zdrave ljude i zdravu djecu, već da treba štiti i bolesnu djecu, je važna za sve građane EU", tvrdi predsjednica udruge U ime obitelji: „Osobito za državu poput Njemačke koja je u novijoj povijesti vidjela kako to izgleda kad pravo na život nije apsolutno, već ovisi o nacionalnosti, vjeroispovijesti ili zdravlju."

Markić izostanak priziva savjesti povezuje s totalitarnim državama: „Sumnjam da će itko u Hrvatskoj tako skoro, osim čestih medijskih napisa, pokušati izazvati to pravo i ograničiti liječnicima koju specijalizaciju trebaju odabrati, ovisno o tome kako vide i kako prihvaćaju znanstvenu poziciju o početku ljudskog života."

Pravobraniteljica Ljubičić ističe da su i pravo na priziv savjesti i pravo na izbor zajamčeni zakonom, ali da jedno pravo ne bi smjelo ugrožavati drugo. „Zdravstvena ustanova si ne smije dopustiti da jedno individualno pravo de facto blokira cijelu ustanovu kao nekakvo kolektivno pravo." Ljubičić ima i prijedlog za rješenje u praksi: „U slučaju da svi zaposleni u ustanovi koriste to individualno pravo, ustanova mora osigurati djelatnika koji će doći i obaviti prekid trudnoće i omogućiti ženi njeno zakonsko pravo.“

No Markić ne misli da je pobačaj samo žensko pitanje niti vjeruje istraživanjima javnog mnijenja prema kojima je velika većina građana Hrvatske opredijeljena za pravo izbora. „To je pitanje žena i muškaraca, svako dijete ima i oca i majku. Muškarci imaju pravo reći što misle isto kao i žene. Ne vjerujem anketama, ali i da je tako to ne mijenja obavezu svakog čovjeka da štiti život od začeća do smrti."

Pobačaj i eutanazija su za Markić neprihvatljivi. „Mi smo suodgovorni za to kako se društvo i zakoni ponašaju prema najslabijima. A svaki čovjek je najslabiji kad je u tijelu majke ili kad se rodi."

Ustavni sud traži novi zakon, preventivu i edukaciju

Iako su konzervativne udruge pokušale putem Ustavnog suda proglasiti zakon iz 1978. neustavnim, Sud je još 2017. godine odbacio te prijedloge. Umjesto toga, naložio je Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon. O koliko osjetljivoj temi se radi govore podaci da je predmet stajao u ladici Ustavnog suda čak 26 godina. Ni Sabor nije ispunio nalog Ustavnog suda da u zadanom roku donese zakon koji neće zabraniti pobačaj, ali će odrediti edukativne i preventivne mjere na način da prekid trudnoće bude iznimka.

I dok pravobraniteljica Ljubičić od novog zakona očekuje nedvojbeno rješenje problema na način da se dva suprotstavljena prava uključuju, a ne isključuju, pro-life aktivistica Markić u svemu vidi borbu za slobodno društvo i odricanje od totalitarizma „koji nije poštovao ni živote rođenih ni nerođenih“.

S druge strane, aktivistice za prava žena očekuju tešku borbu, ali ne i poraz. Hrvatska, kaže Sonja Kovačić iz Platforme za reproduktivnu pravdu, s Poljskom ima dodirnih točaka kao država u kojoj je katoličanstvo dominantno: „Ali mislim da smo u dosta boljoj poziciji. Prvenstveno zbog odluke Ustavnog suda koji je ocijenio da je pravo na pobačaj ustavno."

Prema dostupnim podacima, na 1.000 živorođenih u Hrvatskoj, 2018. godine obavljena su 69,2 legalno inducirana pobačaja. U isto vrijeme u susjednoj Sloveniji taj je broj iznosio 177,4, dok je Mađarska prijavila čak 288,2 legalno inducirana pobačaja na 1.000 rođene djece.