Povijest grafita na zidovima Münchena

Većina Nijemaca München uglavnom povezuje s basnoslovnim cijenama najma stanova, krznenim kaputima, pudlicama i visokim društvom čiji pripadnici veselo podižu mali prst dok usnama prinose čašu šampanjca na golf-terenima. Rijetki su oni koji znaju da je ovaj grad odigrao važnu ulogu u povijesti street arta.

Upravo je ovdje, naime, u obliku suvremenih grafita na zidovima i vlakovima, rođena ulična umjetnost u Njemačkoj. Grafiti, čiji korijeni sežu do davnih zidnih crtarija i natpisa u Starom Egiptu, u svojoj su se suvremenoj formi najprije pojavili u New Yorku, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

1985. minhenski su grafiteri vlak S4, takozvani geltendorsfki vlak, pretvorili u prvi posve išarani vlak u zemlji. Negdje u to vrijeme, prvi je zid u Njemačkoj, a ujedno i najduži u Europi, odobren za legalnu uličnu umjetnost upravo u tom gradu.

Suvremena umjetnost nasuprot uništavanju imovine?

Kako bi München što bolje prigrlio street art i kako bi ga ulična umjetnost povezala s njegovom poviješću, gradska uprava namjerava promovirati ovu vrstu umjetničkog izričaja. Više mjesta za legalnu uličnu umjetnost, festivali kao platforme za lokalne i međunarodne umjetnike, financijske potpore u iznosu od oko 80 tisuća eura te suradnja s različitim muzejima samo su neki od gradskih planova.

No, to je tek prvi korak, kaže Martin Arz, organizator razgledavanja grafita po Münchenu i koautor knjige "Street Art München." "Grad nije učinio dovoljno za street art, za razliku od drugih gradova u svijetu," zaključuje.

"Milijuni se troše na 'visoku kulturu,' što samo po sebi nije uopće loše, ali, subkultura obično putem nestane s radara" , dodaje Arz. Prema njegovim riječima, gradske inicijative su važne kako bi ovu vrstu umjetnosti dovele u doticaj s ljudima koji je obično odbacuju kao obične škrabotine.

Općeniti stav prema uličnoj umjetnosti postepeno postaje sve liberalniji, ali budući da je većina gradskih zidova u privatnom vlasništvu, građani moraju dozvoliti crtanje na njima.

I dok je Gradski ured za kulturu shvatio da se za ovu umjetnost mora učiniti nešto više, uključujući i manje birokracije, druge gradske institucije, poput lokalnog javnog prijevoznika MVG-a, street art vide kao kriminalno uništavanje imovine.

Dok se gradski kulturni oci bave mišlju da se grafiterima na raspolaganje stavi kakav stari vlak, MVG smatra kako "legalno iscrtani vlak" neće spriječiti ilegalne grafite na nekom drugom mjestu.

Za grad je povoljnija promocija street arta kroz osiguravanje više infrastrukture i prostora za legalno crtanje. I dok se trošak uklanjanja ilegalnog grafita s jednog kvadratnog metra penje do 15 eura, samo je 10 eura (minus troškovi umjetnika) potrebno za financiranje legalnog grafita na odabranoj lokaciji.

Suprotnost karaktera?

No, tu dolazimo do ključnog problema: street art, a posebice grafiti, oduvijek su bili način izražavanja pripadnika subkulture. Stoga su financijske potpore i komercijaliziranje ulice u velikoj suprotnosti s njezinim pobunjeničkim i anarhističkim korijenima.

Iako im se broj smanjio, i danas postoji određeni broj grafitera koji odbijaju raditi u skladu sa zakonom. Rico, grafiter koji je izašao iz ilegale i poštuje pravila, kaže da osim nekoliko najzagriženijh, većinu ilegalnih grafitera čine pripadnici mlađe generacije. Ti umjetnici u usponu rade na ovaj način kako bi stekli priznanje na sceni, a ne toliko radi izazivanja društvenih nemira.

"Street art se razvijao kao i svaka druga umjetnost”, kaže. "Ako želite stvoriti izvanredno umjetničko djelo, treba vam više vremena, a to je nemoguće ako radite na nelegalan način". Osim estetskih stremljenja, jedan od razloga za izlazak iz ilegale je svakako i strah od uhićenja i visoke novčane kazne. Dakle, nedozvoljena se umjetnost ne isplati.

Loomit, zvijezda scene i jedan od umjetnika koji su uljepšalji geltendorfski vlak, slaže se s Ricom. Vjeruje da je komercijalizacija prirodan proces te da granice između legalne i nelegalne ulične umjetnosti nisu uvijek jasne.

Za razliku od Rica koji podržava Arzovu viziju gradske podrške, Loomit misli da je grad već učinio dovoljno. "Street art je liberalna umjetnost i ne bi trebala u cijelosti počivati na vladinim potporama", kaže. “To je u suprotnosti s njezinim karakterom."

I iako je gradska uprava, pa i sama street art scena još uvijek neodlučna, pitanje više nije hoće li, već koliko će minhenskih ulica između Maximilianstrasse i dvorca Nymphenburg postati umjetnost – i na koji način.