Portal koji osobe s invaliditetom izvlači iz medijske izolacije

Iza ovog portala, koji na prvi pogled ne odaje da je posvećen osobama s invaliditetom, godinu je i pol dana rada, a financijski ga već drugu godinu prati i Ministarstvo kulture kroz program potpora neprofitnim medijima. Uza sve to, doznajemo, portal ima i prihod od oglašavanja, što je rijetkost za medije koji ne ostvaruju profit .

S kolegama koji rade na In portalu našli smo se u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u kojoj se obilježavala 68. godišnjica osnutka Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (URIHO). Glavni urednik Mladen Kristić nema invaliditet, no na ideju o pokretanju portala došao je prije dvije godine u Zadru tijekom međunarodnog skupa o zapošljavanju osoba s invaliditetom. "Želio sam o tom skupu izvijestiti medije. Kada sam odradio redakcije u kojima sam imao prijatelje, želio sam vijest plasirati i u medije specijalizirane za osobe s invaliditetom. Ostao sam šokiran kada sam shvatio da ih nema, ne samo u Hrvatskoj, već ni u cijeloj regiji. Kasnije smo shvatili da ovako koncipirani news portal ne postoji ni u cijelom svijetu." Kristić je koncept ponudio URIHO-u, u čije se polje djelovanja savršeno uklapao, a ustanova je pristala biti izdavačem portala. "U Hrvatskoj je 535 tisuća osoba s invaliditetom. Mi ih izvodimo iz medijske izolacije. U tom su trenutku za njih postojale samo jedna emisija na javnom radiju i druga na javnoj televiziji. Zbog dinamike emitiranja te emisije nisu bile dovoljne, iako su puno učinile. Isprva smo radili Božica i ja, vrlo stidljivo, trebali smo ljude naviknuti da postojimo. Etablirali smo se ranije nego što smo to očekivali.“ Kroz taj su medij sve aktivnosti ciljane populacije, od sporta pa do usluga, dobile prostor. Kristić kao primjer navodi Društvo multiple skleroze Split koje ima radionicu za popravak invalidskih kolica: "Do naše pojave nisu imali gdje objaviti tu vijest. Danas, s pravom, očekuju da ćemo mi to objaviti. Mi im dajemo vidljivost.“

Novinarka Božica Ravlić se specijalizirala za životne priče osoba s invaliditetom kroz koje ukazuje na svakodnevne probleme: "Kako sam i sam osoba s invaliditetom, znam da možeš funkcionirati normalno i biti dijelom društva. Okolina je ta koja nameće granice, a mi ih trebamo rušiti." Božica je zadovoljna reakcijama i navodi kako svaki dan uspijeva pronaći osobe koje su spremne javnosti ispričati što im se događa, a uz to i puno drugih medija preuzima njihove sadržaje. Ističe kako je zahvaljujući radu portala već nekoliko djece, kroz humanitarne akcije, uspjelo dobiti liječenje u inozemstvu, a koje ne pokriva Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

"Ne postoji čovjek koji nema invaliditet"

Naši sugovornici ne žele da njihov medij bude još jedna getoizirana epizoda u životu osoba s invaliditetom pa prate i sve druge teme koje news portali prate, a svoju priču su uspješno proširili na druge medije koji ih sada koriste kao polaznu točku za svoje priloge. "Ne postoji čovjek koji nema invaliditet. Svatko ima nešto vidljivo ili nevidljivo", dodaje uz smijeh Ravlić i objašnjava kako ih ne treba sažalijevati, jer su i oni samo ljudi sa svojim vrlinama, ali i manama.

Kolega Marko Damjanović isprofilirao se kao sportski novinar. "Napokon sam dobio medij u kojemu mogu govoriti o problemima i vrlinama osoba s invaliditetom. To nije stanje koje te sputava da se razvijaš kao osoba. Dokazujemo da možemo graditi društvo kao i drugi“, u dahu nam priča uz opasku kako je osoba s invaliditetom malo u hrvatskom novinarstvu. "Božica i ja smo izuzeci, jer se radi o dinamičnom i stresnom poslu." Naravno, neke osobe s invaliditetom misle da nisu dorasle takvim zadacima pa ni ne pokušavaju iskoristiti svoje kapacitete, no one koje dobiju šansu sigurno će ju iskoristiti, misli Damjanović: "Kad dobiju priliku raditi, osobe s invaliditetom će dodatno cijeniti taj posao. Znaju koliko ga je teško danas dobiti." Rad u redakciji In portala je, doznajemo, isti kao i u drugim redakcijama; odlazak na teren, razgovori, priprema priča za dane koji dolaze, a radno vrijeme je klizno, ovisno o događanjima.

Djeca prihvaćaju različitosti, odrasli ne

Ova mala, ali efikasna ekipa, svojim radom pomiče granice na više područja. "Trudimo se prikazati razne vrste invaliditeta, ali i razbijamo tabue. Primjerice, kroz osvrt Božice Ravlić ukazali smo da osobe s invaliditetom nisu 'anđeli', pisali smo i o homoseksualnosti, ali i o ovisnostima osoba s invaliditetom. Ne povlađujemo im, ali promoviramo njihova prava i položaj kroz kritiku", pojašnjava nam uredničku politiku Kristić.

A da sam položaj osoba s invaliditetom još uvijek uvelike ovisi o njihovoj adresi, potvrđuje nam Damjanović: "Mi u Zagrebu ipak imamo sreće u odnosu na one koji žive u drugim dijelovima Hrvatske koji nemaju tako uređenu infrastrukturu, gdje udruge nemaju svoja vozila ili ulice nisu prilagođene za prelazak." Istovremeno rad pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, kaže naš sugovornik, malo zanima saborske zastupnike: "Kada podnosi godišnje izvješće, u sabornici bude manje od desetine zastupnika. Pri tome ne shvaćaju da za njih glasuje i tih 11 posto osoba s invaliditetom, a imaju vrlo dobra primanja koje ne opravdavaju ni politički, ni zakonodavno, ni praksom." Božica Ravlić napominje da pravobraniteljica, i sama osoba s invaliditetom, poduzima ono što je u njezinoj moći: "Veliki dio radnog vremena provodi na terenu, ali mislim da je stvar i u glavama pojedinaca. Čak i ako živi u ruralnoj sredini, pojedinac, ako ima snage i volje, može se izboriti za svoje mjesto u društvo. Vidjela sam radeći ove priče da postoje oni iz malih sredina koji su završili škole, fakultete i zaposlili se. S druge strane postoje i oni koji žive u Zagrebu, ali se ne miču iz roditeljske kuće jer se boje prepreka, društva, javnosti. Ako se tako postavimo, nećemo uspjeti." O tome čak i ovisi i sama uključenost osoba s invaliditetom u društvo koje ih još uvijek ne vidi. Ravlić nam tako priča da ljudi ponekad umjesto s njom, o njoj razgovaraju s njenom pratnjom - baš kao da je nevidljiva: "Ponekad dok šetam gradom roditelji odmiču malu djecu od mene. Tada im jednostavno priđem i krenem razgovarati. Tako ih prisilim na komunikaciju, jer djeca prihvaćaju različitosti, a odrasli su ti koji ih odgajaju."

Nevjericom do osviještenja

Dok razgovaramo, prilaze nam brojni ljudi koji se pozdravljaju s našim sugovornicima. Jedan od njih je i nekadašnji filmski kritičar In portala Branimir Šutalo. "Znate, nisam ponio bijeli štap, ali ja vam ne vidim", kaže kroz smijeh i izaziva potpunu nevjericu. "Da, to je velikim dijelom reakcija koja se htjela izazvati time što sam filmski kritičar koji ne vidi. Ali slijepi i slabovidni vole gledati filmove, često uz pomoć drugih osoba koje opisuju scene. Ja imam poseban entuzijazam prema filmovima, jer sam i prije no što sam u 18. godini izgubio vid bio na putu da postanem pravi filmofil. Filmska kritika je pisani žanr kao i svaki drugi. Meni je osobno, kad čitam druge kritike, važno kako su napisane. To što ja ne vidim ne ispričava me da ne napišem dobar tekst o filmu i tomu kako sam ga doživio."

Branimiru je, doznajemo kasnije, kao iskusnom kvizašu svojevremeno jedna komercijalna televizija zabranila nastup u kvizu uz objašnjenje da ne bi bio ravnopravan s ostalim natjecateljima. Primjer je to koji objašnjava potpuno nerazumijevanje koje društvo ima prema osobama s invaliditetima, ali i toga kako ih hrvatski mediji još uvijek patroniziraju i getoiziraju. Internet je, srećom, puno pravednija i dostupnija platforma, a naši ga sugovornici kane još dugo koristiti kako bi na bolje mijenjali društvo u kojem žive. "Za deset godina ćemo biti svi puno stariji i, nadam se, jednako relevantni kao i danas, obogaćeni raznim iskustvima", uz smijeh zaključuje Marko Damjanović.