Poljska: ukradena djeca - zaboravljene žrtve | Priča dana | DW | 01.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Poljska: ukradena djeca - zaboravljene žrtve

Za vrijeme njemačke okupacije Poljske je prisilnoj germanizaciji podvrgnuto više od 200.000 djece, djelomice su oteta iz ruku roditelja. DW i Interia.pl pomažu pogođenima u potrazi.

Unatoč svojih 83 godina i bolovima u leđima Zyta Suś puca od energije i neprekidno zbija šale. No, kad se u razgovoru dotakne svoje otmice i prisilnog preseljenja u Njemačku, njezin glas utihne. 1942. je iz jednog sirotišta u Lodzu oteta i prebačena u Njemačku. Tek nakon rata s 12 godina se vratila u Poljsku. Danas živi na rubu Varšave u jednoj siromašnoj četvrti, pod drugim imenom. Ne želi da itko od susjeda sazna za njezinu tragičnu sudbinu. „Ne želim ponovno biti njemačko kopile", kaže i podsjeća da su je tako zvali kada se nakon rata vratila u Poljsku.

Pojačanje za „arijevce"

Prisilna germanizacija djece poput Zyte Suś je uglavnom provođena brutalnim metodama. I pogađala je djecu koja su iz okupirane Poljske bila prebacivana u Njemačku ili se radilo o djeci poljskih prisilnih radnica u Njemačkoj. Još 1938. vođa SS-a, specijalnih postrojbi nacističke Njemačke, Heinrich Himmler je najavio kako će „skupiti, oteti i ukrasti njemačku krv" gdje god bude mogao. U okupiranim zemljama su djeca otimana roditeljima ili iz sirotišta. Uvjet je bio da su djeca plavooka i plavokosa, što je odgovaralo Hitlerovoj predodžbi o „arijskoj rasi". Za prisilnu germanizaciju i „germanski odgoj" bila je zadužena udruga „Lebensborn" koja se bila u sklopu SS-a. 

Tko je moja majka?

Polen Projekt Geraubte Kinder (Ewelina Karpińska-Morek)

Prepuni arhivi

Nakon otmice u „Reich", Zyta više nije smjela govoriti svojim materinskim jezikom. Kazne za upotrebu poljskog su bile drastične: zatvaranje u podrum ili uskraćivanje jela. No na kraju je ipak imala, kako kaže, „sreću u nesreći" jer je smještena u jednu dobronamjernu obitelj u Salzburgu. Nakon rata poljska vlada je više od 30.000 otete djece vratila natrag. Zyta je bila jedno od njih. Ponovno se našla u sirotištu gdje su je vrijeđali kao „glupu Njemicu". Zato se i danas sa sjetom sjeća vremena provedenog u obitelji u Salzburgu i govori da je to bilo "naljepše doba mog života". Za potomcima te obitelji bezuspješno traga i dan danas.

Borba za odštetu

Njemačko-poljski novinarski tim kojeg čine novinari Deutsche Wellea i poljskog portala Interia.pl pomažu Zyti u potrazi. U nekoliko arhiva u Poljskoj i Austriji se tragalo za austrijskom „rodbinom" i prije svega, poljskom majkom. S obzirom na to da su imena otete djece od njemačkih vlasti često bila mijenjana, potraga ovim tragom je osuđena na neuspjeh. To pokazuje i slučaj Hermanna Lüdekinda koji je također otet iz okupirane Poljske. 88-godišnjak danas živi na jugu Njemačke i želi saznati tko su bili njegovi roditelji. On je istodobno aktivan u udruzi „Ukradena djeca – zaboravljene žrtve" koja od 2012. pokušava njemačke političare zainteresirati za ovu temu. No dosad bezuspješno. „Kao žrtve smo zaboravljeni. Ostale grupe žrtava su dobile obeštećenja od njemačke države. Mi ne", kaže Hermann Lüdekind. On je zato posegnuo za pravnim sredstvima i kao prvo oteto poljsko dijete pravdu potražio pred sudom. Zasad čeka na prvo ročište.

Prvi njemačko-poljski projekt o „ukradenoj djeci"

Bildkombo Ausstellung Geraubte Kinder Hermann Lüdeking

Hermann Lüdekind

Prošlog ljeta pokrenut je i njemačko-poljski projekt DW-a i portala Interia. Novinari obje institucije su dosad u potrazi za „germaniziranom" djecom obišli mnoge institucije i arhive i prije svega domove udruge Lebensborn u Leipzigu, Bremenu i drugim gradovima. U međuvremenu je objavljeno više od 40 tekstova i 24 videa na ovu tematiku. Mnogi koji su direktno pogođeni ovom temom su se javili preko društvenih mreža. Neke od njih novinarska istraživanja su potaknula da i sami krenu u potragu za istinom.

Ostalo je malo vremena

Projekt je i zbližio mnoge koji si međusobno pomažu u potrazi za odgovorima. No dosad se još uvijek čeka na neki „Happy End". Zyta Suś, Hermann Lüdekind i mnogi drugi su još uvijek u potrazi. Sudskim putem se problem neće riješiti, ali će tako sudbina ovih ljudi biti prisutnija u javnosti. To je bio i cilj reportera iz Njemačke i Poljske koji mjesecima prate žrtve u njihovoj potrazi. „Najteže je bilo razgovarati s ljudima koji su u potrazi za svojim obiteljima desetljećima bili usamljeni", kaže Ewelina Karpinska-Morek s portala Interia.pl. i dodaje kako je svjesna pritiska vremena. „Svaki razgovor sa žrtvama je možda i posljednja prilika da se nešto sazna", zaključuje ona.