″Političari koriste našu tragediju za svoju promociju″ | Priča dana | DW | 30.12.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Oglas

Godina dana od potresa u Hrvatskoj

"Političari koriste našu tragediju za svoju promociju"

Na godišnjicu potresa Banijom je prošla hrpa političara. Dan kasnije život teče kao i prije godišnjice. Mnogi u kontejnerskim naseljima i dalje uzalud čekaju na povratak u normalan život.

Da bi ubila monotoniju života u mobilnoj kućici Štefica Kristić svakoga jutra iz Kontejnerskog naselja na Petrinjskoj cesti s periferije Siska prošeće do središta grada ili kakvog drugog odredišta. Cijeli život, do mirovine, radila je u ugostiteljstvu, navikla je na ljude i druženja. Ponekad ode i do mjesta gdje je živjela do potresa, 29. prosinca 2020. godine.
„Moje zgrade više nema, srce me boli kad tuda prođem. Šest godina sam tamo živjela, godinu prije potresa renovirala stan, sve po mjeri dala raditi. Dvadeset i više godina bila sam podstanar, jedva skucala da ga kupim. Kad sam se konačno uselila u svoje rekla sam: 'Sad se selim, i nikada više, to je posljednje seljenje.' Sad sam doselila ovdje, a odatle ne znam ni kuda ću, ni gdje ću“, priča Štefica dok ispred kućice s brojem četiri u kojoj sada živi ispija popodnevnu kavu.
„I zgrada u kojoj je bio moj stan bio je na ulazu broj četiri“, smije se Štefica.
Ona i još gotovo tri tisuće ljudi na Baniji žive u kontejnerskim naseljima u kućicama od 18 kvadrata. Samo ih je u Sisku šest. Na godišnjicu potresa razgovaramo s onima koji i drugu zimu čekaju obnovu porušenih domova. Blagdani su, nema ih puno. Otišli su ili otputovali su svojoj rodbini proslaviti Božić, dočekati Novu godinu. Osim Štefice tu su Marija Budić, Zlatica Stojčević i Zoran Čučković.

Štefica Kristić i Zlatica Stojčević

Štefica Kristić i Zlatica Stojčević


Zimi je hladno, a ljeti vruće u kontejnerima

Oni ne smiju u svoje stanove, ako moraju idu na vlastitu dogovornost. U godinu dana, bili su jednom ili dva puta pokupiti najnužnije stvari. Međutim, lopovi ne mare za opasnost pa su mnogu stanovi opljačkani. Tko ima gdje, vrijednije stvari je evakuirao na sigurno. 

„Teško je ovdje živjeti. To je lim, nije zid. Zimi moramo gledati kako ćemo ugrijati, a ljeti kako ćemo hladiti. Strahovito lupa kad pada kiša, a u nekim kontejnerima curi“, ističe Zlatica.

Najstarija stanovnica naselja je Marija Budić. Osamdeset i četiri su joj godine, ali svi bi joj dali bar deset godina manje. Ima dvoje djece, desetero unuka i petero praunuka. „Neko vrijeme sam bila kod njih, ali ne želim biti nikome na teret. Meni je najbolje na svom krevetu, kakav je takav, sad je moj. Nitko me dira, susjedi su svi dobri. Ručak dobivamo, a drugo skuham kad želim. Malo je dosadno u ove dvije prostorije, ali je dobro, moramo si napraviti da nam bude dobro jer bi poludjeli. Ponekad se rastužim kad se sjetim svoga stana, ovdje gledam samo lim. Ne plaćam vodu, ne plaćam struju, ne plaćamo stanarinu. Ne plaćam ništa – kao bik živim, a najveći problem su nam glodavci", smije se Marija koja svoju spavaću sobu zove bunker.

Marija Budić je najstarija stanovnica naselja

Marija Budić je najstarija stanovnica naselja

„Da još tristo godina živim neću zaboraviti taj dan"

Svi će uvijek pamtiti gdje su bili i što su radili kad je zatreslo. Kako su doživjeli taj trenutak, pitamo.

„To mi je odnijelo dvadeset godina života. Imala sam stan na četvrtom katu, sve je porušeno i porazbijano. Pobjegla sam dolje u šlapama s torbom. Bilo je puno naroda, ljudi me dolje nisu vidjeli, dozivali me, tražili u kući, pod regalom“, kaže Zlatica.

„Da još tristo godina živim neću zaboraviti taj dan. Bila sam u stanu, taman čekala prijateljicu da dođe na ručak. Niti sam ja ručala, niti ona. Bila sam prisebna, ali u šoku. Nisam mogla ni plakati. Pokupila sam mačka, uzela novčanik, nazula napola tenisice, uzela jaknu s vrata i izletjela van“, prisjeća se Štefica.

„Sjela sam na kauč, ukočila se. Svi bježe dolje, ja sjedim. Doletjeli sin i unuk. Bako, pa što tu sjediš, potres je. Šćapio me za ruku pa smo istrčali“, domeće Marija.

„Radio noćnu smjenu pa sam bio doma. Vrlo neugodno iskustvo. Kako se tresla zgrada, tako sam se i ja tresao. Prepustio sam se pa što bude. Neke ljude je bacilo, ja sam ostao na mjestu. Stvari su se počele rušiti, kujica Tia je pobjegla u kuhinju pod stol. Namještaj nije pao, ali sve drugo je", govori Zoran zadovoljan što uspio spasiti tri pojačala i pet gitara.

Kontejnersko naselje

U kontejnerima je ljeti prevruće, zimi hladno, a mnogi i prokišnjavaju

„Bolje i ne pitajte kad ćemo u stanove"

Zoran je, naime, nekada imao svoj bend i sada mašta da bi ponovno, kad uskoro ode u mirovinu, okupio dečke. „Ali danas više nitko neće nas koji sviramo bluz i rokenrol, a ja bih to svirao cijelu večer za sto kuna“, pokazuje nam fotografiju svojih gitara na mobitelu.

Naši sugovornici nisu izgubi duh, šale se i smiju jer samo tako mogu podnijeti teški život u limenim nastambama, ali na jedno pitanje se uzrujavaju i mršte.

„Bolje i ne pitajte kad ćemo u stanove. Godinu dana je prošlo, a još pipnuli zid nisu. Sve ostane na pričama, ali ništa konkretno. Nitko ništa ne zna. Kako čujemo nigdje nije sagrađen još ni jedan jedini stan. Ne možemo ni pretpostaviti kad da će biti gotovo, kažu za najmanje tri do četiri godine", odgovaraju nam i vrlo konkretno za sve krive političare koji, kažu, samo obećavaju i besramno koriste njihovu tragediju za svoju promociju.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu

Preporuka uredništva