Politički trik ili moralni čin?

Na prednovogodišnjem sastanku premijera Ive Sanadera i čelnika opozicijskih parlamentarnih stranaka o načelima pregovaranja s Europskom Unijom, dogovoreno je, među ostalim, da se novi krug pokušaja postizanja političkog konsenzusa o principima i osobama koji će voditi Hrvatsku u Uniju održi 5. siječnja. Tada je premijer Sanader kazao kako je njegova Vlada spremna preispitati i odluku da voditelj izaslanstva za pregovore bude šef hrvatske diplomacije Miomir Žužul, a glavni pregovarač ministrica za euro-integracije Kolinda Grabar-Kitarović.

Dan uoči najavljenog sastanka, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, kojeg je Vlada prije oko dva mjeseca imenovala voditeljem izaslanstva za pregovore, podnosi neopozivu ostavku. U otvorenom pismu premijeru Sanaderu ministar Žužul navodi kako se na taj korak odlučio zbog nesrazmjera između percepcije javnosti o hrvatskoj diplomaciji i uspjesima što je Ministarstvo vanjskih poslova, od kada mu je on na čelu, postiglo na putu u Europsku Uniju. Žužul ističe da je taj nesrazmjer posljedica brojnih medijskih optužbi kojima je, stoji dalje u njegovom pismu premijeru, bio izložen a koje su sve nadležne institucije i tijela pravne države odbacile.

Ministra Žužula u samo nekoliko se mjeseci povezivalo s brojnim aferama, što je na kraju dovelo do zahtjeva opozicije za njegovom smjenom. Podsjetimo se – američkoj tvrtki «Bechtel» dodijeljena je izgradnja dijela auto-ceste Zagreb-Split bez javnog natječaja, a Žužul je prije preuzimanja hrvatske diplomacije bio njihov lobist. Vlada je odluku povukla, raspisan je natječaj a Žužul se branio kako nema nikakve veze ni s prvom ni s drugom Vladinom odlukom. Premijer Sanader tada je čvrsto branio svoga šefa diplomacije.

Tek što se stišala ta afera, javnost je saznala da je Tatjana Žužul, ministrova supruga, kupila tvrtku «Imostroj» kojoj je Sanaderova vlada prethodno otpisala dio potraživanja. Vlada je odluku obrazložila željom da se radnicima te propale tvrtke omogući isplata zaostalih plaća. Ministar Žužul branio se najprije kako nije ni znao za tu poslovnu transakciju svoje supruge, a zatim tvrdio kako oni nisu imali ikakve dobiti jer taj posao nikada ni nije realiziran.

No, sve je to bilo dovoljno da opozicija u Saboru pokrene postupak Žužulove smjene. Tu je pak izbio skandal oko činjenice je li uopće bilo kvoruma u trenutku glasanja o povjerenju ministru Žužulu. Predsjednik Sabora Vladimir Šeks na kritike da je u kvorum ubrojio i zastupnike koji su protestno napustili dvoranu, uzvraćao je kako su brojani oni koji su nedovoljno brzo napustili sabornicu, odnosno oni koji su bili iza stupova. Premijer Sanader i tada je čvrsto branio svoga šefa diplomacije.

Iako su HDZ-ovci glasno govorili da premijer ne može popustiti pred zahtjevima opozicije, ispod su glasa znali reći kako zbog animoziteta što ih je Žužul spomenutim aferama navukao na HDZ njegova politička budućnost nije baš izgledna.

Je li, dakle, za Žužulovu ostavku bio presudan pad popularnosti HDZ-a ili nastojanje premijera Sanadera da dogovori konsenzus svih parlamentarnih stranaka o načelima i osobama koje će voditi pregovore a opozicija na Žužula nikako ne bi pristala ili je riječ o moralnom činu ministra koji je shvatio da bi njegov ostanak samo naštetio ugledu diplomacije ? Vjerojatno je da je ostavka rezultat svih tih okolnosti. Punu istinu teško da ćemo ikada saznati, ali je za razvoj demokracije u Hrvatskoj iznimno značajno da s istaknutih mjesta u politici odlaze ljudi koji su činili stvari nespojive s dobrim demokratskim običajima i profesionalnim uzusima.