1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Tragedija Srebrenice

Mirsad Čamdžić, Gračanica16. svibnja 2012

O tragediji Srebrenice kao da je sve već rečeno. No na svjetlost dana izbijaju nove potresne priče koje podsjećaju na dimenziju ovog zločina. Danas (16.5.) bi Ratku Mladiću trebalo započeti suđenje zbog genocida u BiH.

https://p.dw.com/p/14vit
Foto: DW

Početkom rata u BiH Ajša Hukić odvedena je s kućnog praga, iz sela Sase kod Srbrenice u logor. Mjesec dana bila je u sabirnom logoru u Bratuncu, poslije u Šekovićima. „U Bratuncu su me tukli. Jedna žena me udarala, ona je mene onesvijestila. Mjesec dana nam nisu davali vodu, ni da pijemo ni da se umijemo“.

"Ovako se ne postupa ni sa stokom"

Nepoznati čovjek spasio je Ajšu i njezinu susjedu. „Što je ovo, ovako se ne ponaša ni sa govedima u štali. Sramota je tako maltretirati žene!“, prepričava Ajša reakciju nepoznatog Srbina koji ih je spasio. Kada se vratila u selo, u roku od dva mjeseca izgubila je pet sinova. „Prvo je Sadidin, pa Nijaz, pa Hajro, pa Sabit, i onda Sado, najmlađi“, nabraja na pet prstiju desne ruke i maramom počinje brisati suze. Sjećanja su još uvijek svježa.

Ajša Hukić
Svakodnevica u izbjeglištvuFoto: DW

Od velike obitelji na kraju ostaje četverogodišnji unuk Fuad i njegova majka, Ajšina kćerka Hajra Golić. Ona je razvedena, muž je otišao u nepoznatom pravcu. Hajra potvrđuje majčinu priču i dodaje kako su sve izgubili.  U nepovrat su otišle najljepše godine njenog života.

Sve je ostalo u Srebrenici

„Izgubila sam susjede, školske kolege, svoju braću“, govori dok pokazuje uvećane uokvirene fotografije. „ Ovo mi je najmlađi brat Sado, ovo je njegova fotografije iz prvog razreda osnovne škole u Sasama, u Srebrenici. Druga slika je Hajrina, iz vojničkih dana, služio je u Sloveniji u Škofija Loci, a ovo je Sabit, studirao je u Sarajevu a radio u Olovu, u firmi Stupčanica. Ovo smo uspjele iznijeti iz Srebrenice, sve drugo nam je ostalo tamo“, govori plačnim glasom.

Nakon 11. srpnja 1995. i pada Srebrenice, tisuće žena i djece autobusima su evakuirani prema Tuzli. Njih troje u prepunom autobusu. Hajrinom sinu, Fuadu, sada studentu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, ovaj put se urezao ne samo u sjećanje nego je ostavio i duboke posljedice.

Hajra Golic a na slici sin Fuad
Jedina nada je sin FuadFoto: DW

„Bili smo u autobusu. U jednom trenutku ulazi nepoznati čovjek i ja sam povikao, ne znam zašto: Mama, vidi, Alija Izetbegović!  Mama me stegnula i kazala: 'Šuti sine zaklat će nas'. Ja sam zašutio. Bila je to jaka trauma. Tri godine više nisam progovorio“, sjeća se Fuad.

Nada u povratak

Posljednjih 15 godina ova obitelj živi u izbjegličkom naselju Drafnići, nadomak Gračanice. U pet serijskih kuća smješteno je 11 obitelji iz Istočne Bosne, ulavnom iz Srebrenice i Bratunca. Hajra radi u lokalnoj pekarnici. Ajšini dani prolze u tugovanju i plaču.  Uz to su životni uslovi i ovdje teški.  Kao i u logoru, i ovdje se ne može umivati jer naselje nema vodu. S vremena na vrijeme dolaze cisterne i napune spremnike. Problem s dovozom pitke vode pogoršava činjenica da se izbjegličko naselje nalazi na strmini i da je svaki pritup težak.   Dok pripemaju kavu, lista se album s fotografijama. One su jedini opipljiv način kojim se svakodnevno osvježuju uspomene. Sedamdesettrogodišnja Ajša drži u ruci fotografiju unuka Fuada Golića. Ovaj izvrsni student trenira „tekvando“. No to se baki Ajši ne dopada. „Uh, bolje da ovo ne čini“, govori dok gleda unuka u bijelom kimonu, „ubiće ga netko“.

Izbjeglički centar u Drafnićima
Izbjeglički centar u DrafnićimaFoto: DW

Njih dvije se nikad neće vratiti u Srebrenicu. Fuad Golić opet, kaže kako s majkom Hajrom često razgovara o tome kako je njegova želja da, kada završi studij postane imam u Srebrenici, jer to je njegov grad i samo tamo sebe vidi.